Pripreme su završene i moj projekt ulazi u fazu izvedbe. Dogovorio sam se s ravnateljicom da dođem dan ranije i održim predavanje današnjim maturantima – o tome kako je nekad bilo i kako je izgledala cijela karijera jednog inženjera u avijaciji.
Pojavio sam se sat ranije, jer iz iskustva znam da uvijek treba provjeriti prostor i tehniku prije predavanja. Ubrzo sam se upoznao s nekoliko profesora. Zanimljivo, poznavao sam njihove roditelje, pa mi je bilo posebno drago upoznati i njih.
A onda je došao trenutak da se obratim učenicima dva razreda koji uskoro maturiraju. Najprije sam im ispričao kako je meni ostala u sjećanju Gimnazija Glina. Bila je to opća gimnazija, ali za mene ponajviše – gimnazija povijesti. Učili smo povijest glazbe, povijest umjetnosti, povijest filozofije, psihologije, književnosti, sociologije i naravno – „povijest povijesti“, odnosno svakodnevne događaje. Uz to, učili su se jezici (latinski, hrvatski, engleski, njemački i ruski), a ostatak vremena ispunjavali su matematika, fizika i kemija.
Godine 1975. nije bilo interneta, računala, pametnih telefona, digitalnih džepnih kalkulatora, Facebooka, WhatsAppa, Vibera ni Messengera. Ali bilo je razgovora uživo, šetnji po parku, odlazaka u kino, pjesme i radosti na naš način. Sve moderne stvari naučili smo kasnije.
Ispričao sam im i jednu anegdotu. Znate onu izreku: „Niske kuće, a uski sokaci – to su mjesta gdje se ljube đaci“. Nama je više odgovarala situacija u glinskom parku 1975. godine. Tada je u sredini parka postojala samo jedna lampa – taman toliko da ljudi vide put noću. Nama je to savršeno odgovaralo, jer smo mogli u mraku šetati dugim alejama s našim curama.
Danas, 2025., park je potpuno osvijetljen – „svjetla kao u raju“. Sve je uređeno, ima puno cvijeća i novih staza. Prekrasno izgleda, ali baš i nije pogodno za noćne šetnje gimnazijalaca. Njima to ionako nije važno – bitan im je mobitel. Umjesto šetnje, šalju poruke. Njima je dovoljna malo struje iz baterije i Wi-Fi. Takva su vremena.
Rekao sam im i da takva predavanja držim studentima treće godine na Sveučilištu u Amsterdamu, a u studenom ću predavati i na Sveučilištu u San Antoniju (Texas). Zanimljivo je da su učenici u Glini i studenti u Amsterdamu u jednoj stvari potpuno isti: kad zazvoni školsko zvono, svi jednostavno ustanu, pokupe stvari i odu. Kao da predavač uopće ne postoji. Nema pljeska, nema pozdrava, ni ne čuju moje „hvala na pažnji“. Samo nestanu u nepoznatom smjeru. I tako sam ostao nasamo s ravnateljicom, kojoj se moje predavanje svidjelo. Čak je zatražila kopiju mojih slajdova. A ja sam mogao samo zaključiti – na mladima svijet ostaje I nadati se da su barem neku poruku mene “starog lisca” uspjeli zapamtiti.
By Marijan Jozić
