Autor: Marijan Jozić
Evo da vam ispričam šta mi se dogodilo ove sedmice.
Proljeće je, a s njim dolazi i sezona sajmova i konferencija. Upravo se time bavim ovih dana. Kako me tehnika posebno zanima, na gotovo svakom sajmu pronađe se nešto novo i zanimljivo.
Sasvim slučajno naletio sam na sajam pod nazivom Zorg & ICT u Utrechtu. Radi se o medicinskom sektoru, koji je za mene ipak jedno potpuno drugačije područje. Dođem ja tamo, uđem – i u prvi mah se gotovo pokajem. Sve mi je djelovalo kao da se vrti oko hrane i pića. Već sam razmišljao da se okrenem i vratim kući, kada mi jedna simpatična djevojka reče da malo dalje ima puno zanimljivijih stvari – softverskih i hardverskih kompanija.
I zaista, našlo se tu svega. Ali glavna tema bila je medicinska skrb. Siguran sam da bi doktor Strižak mogao provesti nekoliko dana na ovom sajmu.
Međutim, tu zapravo počinje moja prava priča.
Na sajmovima već imam svoj sistem – hodam od štanda do štanda i bez problema napravim 6–7 kilometara dnevno. Uvijek naiđem na zanimljive stvari, ali još češće na zanimljive ljude.
Tako sam sasvim slučajno naišao na troje ljudi koji su dio organizacije koja ispunjava posljednje želje.
Započnem razgovor s jednom simpatičnom djevojkom, a ona mi objasni o čemu se radi. Postoje ljudi koji su nepokretni, vezani za krevet, ne mogu se kretati bez pomoći, a uz to boluju od terminalnih bolesti. Svjesni su da im se život bliži kraju – ali imaju jednu posljednju želju.
Upravo te želje ova djevojka i njen tim pokušavaju ispuniti.
Kad sam to čuo, nešto me steglo u grlu. Emocije su me preplavile. Pomislio sam koliko je to zapravo tužno. Teško sam izgovorio: „Kad vidim sve ovo čime se bavite, postanem baš tužan.“
Ona se nasmijala i rekla: „Baš naprotiv. Ne možeš zamisliti koliko su ti ljudi sretni kada im ispunimo želju.“
A te želje su, zapravo, vrlo jednostavne:
- Neko želi posljednji put vidjeti more i morske valove.
- Neko želi otići u zoološki vrt da vidi slona.
- Neko se želi još jednom provozati brodom.
- Neko želi posjetiti sestru u drugom gradu.
- Netko zeli otici na grob supruga.
- Netko na ceremoniju dodjele diplome (promociju) kceri
I nakon toga – ti ljudi su iskreno sretni. Nasmijani. I iako znaju šta ih čeka, na neki način taj trenutak dočekaju ispunjeni zadovoljstvom.
Posao koji rade ovi moji novi heroji možda nije fizički težak. Možda se čovjek i psihički navikne na takve situacije. Ali sam siguran da se svaki dan vraćaju kući s osjećajem da su učinili nešto zaista veliko. I zato – skidam im kapu. Svaka im čast.
Rekao sam im da ću napisati ovu priču za PS-Portal, a oni su rado pozirali pored svog vozila kojim obavljaju taj plemeniti posao.
Možda nas ovakve priče podsjete na nešto što u svakodnevnoj jurnjavi često zaboravimo – da sreća ne leži u velikim stvarima, nego u onim malim, jednostavnim trenucima. U pogledu na more, susretu s dragom osobom ili u još jednoj vožnji koja nekome znači cijeli svijet.
U današnjem svijetu, punom agresije, nepravde i ratova, lako je zaboraviti da postoje ljudi koji nesebično pomažu onima koji imaju najmanje sreće – onima koji su na samom kraju života, a imaju tako jednostavne želje.
Dok sam odlazio sa sajma, razmišljao sam koliko često jurimo za nečim velikim, a ono najvažnije nam je cijelo vrijeme nadohvat ruke.
Mojim novim herojima želim puno sreće i zadovoljstva u onome što rade.
