Autor: Marjan Gašljević
Sretoh ga. On u šetnji, ja u šetnji. Zastadosmo metar – dva jedan od drugog. „Bok Dabriću”. Pristojno pozdravim. Gleda me, miče šapicama i mrda brcima kao da i on meni govori: „Bok stranče.”
Eto, opet na televiziji rastežu Dabru. Onog što je, svojevremeno, puškarao, pa bio ministar, pa bio u zatvoru, pa bio u Saboru gdje je i sada. „Da sam se ja slikao s kalašom prije desetak mjeseci već bi me pustili, po odsluženju kazne, iz zatvora.” A njemu se tek sprema. U principu mi ga je žao. Ne radi kazne koja mu sljeduje već zbog krimena krivnje kad Veliki Gazda zapovijedi šup-kartu politički mu kamaradima.
Sve je to soft za razliku od onog što se dešava pred vratima Ustavnog suda. Scenarij gotovo istovjetan onom u Zagrebačkom nogometnom savezu. U principu nije to ništa novo. Nagledali smo se toga i u igrokazima s susjedom nam Vučićem. Kada osjeti trenutak moći on udari izbore. I tako nekoliko puta. Sve do jednom.
Predsjednik još 12 dana Ustavnog suda Šeparović rogači se pred ulaznim vratima sve jezikom pridržavajući klima gebis. Hebote, pored tolike plaće i raskošne imovinske kartice da sve ovo vrijeme nisi dao da ti naprave stabilan gebis. Frflja on, te jedni su njihovi a oni drugi naši, odnosno, ničiji. Jedni su pravi drugi nisu, a ono sve doktori i profesori prava. Jedni su u mandatu i to onom pravom, drugi, pak, u onom, na čudan način, produženom. Neki samo što nisu otišli, a drugi, eno, odoše. Neki su izabrani, neki nisu, a neki tek hoće ako hoće. Da ga jebeš, i onda meni, totalnom liku i luzeru mudro govore: „Ako i ne znaš zakon odgovoran si po njemu!” Ako Vi, profesori, doktori, koji nam sudite po tim Zakonima ne znate njihov izrijek već svaki vuče na svoju stranu i dijametralno suprotno tumači i izriječe pravorijek tko je tu najebo? Ja, dabar, naravno.
Da nije za plakati smijao bih se. Ti mudri ljudi u dugim, crnim haljama kao da se drže one maksime iz neponovljivog Alana Forda: „Ako i ne znaš šta radiš radi to otmjeno.” I opet ponavljam onu famoznu rečenicu iz antologijskog srpskog filma: „I ja bi’ to sine!” A što ne bih? Praviti se mudar, govoriti da sam ja jedini pravi i neovisan o ikome i, što je najvažnije, u džep pod haljom svaki mjesec smotati desetak somova.
I onda, kažu, hrvatski građani nemaju povjerenje u pravosuđe. E da ga jebeš, kako bi ga i imali poslije svega ovoga.
Paralelno se odvija i saga „o Berošu”. Da li će biti soft ili hard o tom po tom. Veliki Meštar ga želi skloniti u Vinogradsku. Oni tamo ga neće, a Veliki Meštar ga neće u Saboru. Inače ta Vinogradska, mene su, svako im poštovanje i čast, pokrpali vrhunski, nekako u vrijeme između liječenja ima svakojakih događanja. Moraju, na koncu, ljudi u slobodno vrijeme nečim se zabavljati. Kako, ono, reče sudac Abramović: „Ja se zabavljam samo sa zakonima, drugo me ne zanima.” ‘ajd dobro, kako god okreneš.
Da ne prejudiciram, Dabro je izvukao kraći kraj. Ako, pak, s Vilijem ispadne hard za Velikog, problem će imati Jandroković. Saborske sjednice, posebno kada je glasovanje na dnevnom redu, morati će organizirati u Remetincu. Osim ako …
A penzići? E to je, definitivno, hard. Namignem dabru, stavim ruke na leđa i lagano krenem, nekud. Dabar mi, u osmijehu, pokaza svoja dva moćna zuba, spusti se na sve četiri, lupnu repom i krene. Nekud. Sretno (D)dabru.
