Autor: Marijan Jozić
Već dva tjedna nisam napisao ni riječ – prsti me neprestano svrbe, pa zato danas nastaje ovaj “sken” ili, bolje rečeno, (s)kenjanje. Ponekad je tako: čovjek misli da nema što reći, a onda se u nekoliko dana nakupi toliko sitnih događaja i misli da bi bila šteta pustiti ih da prođu nezabilježeni.
Proljeće je stiglo i na naše obale sjevernog ledenog mora; temperature se kreću od deset do petnaest stupnjeva, što je za ove krajeve sasvim ugodno. Nakon dugih mjeseci hladnoće i vjetra čovjek odjednom osjeti da se priroda polako budi. Zrak je drugačiji, svjetlo je dulje, a i raspoloženje nekako postane lakše.
S dolaskom proljeća započinju i dvorišni poslovi: obrezivanje grmlja, grabljenje lišća, košenje trave – sve kako bi dvorište izgledalo pristojno i uredno. Posla je bilo napretek, ali takav posao ima i svoju čudnu terapijsku vrijednost. Dok čovjek reže grane ili skuplja lišće, misli se same poslože. Nakon nekoliko sati rada dvorište izgleda bolje, a i glava je nekako bistrija. Sada preostaje jedino čekati da cvijeće počne rasti i da se pojave prve boje koje svake godine iznova potvrđuju da je zima ipak prolazna pojava.
Sljedeća zanimljivost: Kolinda (Koli) mi je probudila znatiželju za Antarktiku, pa sam malo istraživao kako se može doći do tog bijelog kontinenta. Fotografije ledenih pejzaža i beskrajne bjeline stvarno izgledaju fascinantno. Čovjek pomisli kako bi bilo zanimljivo barem jednom u životu kročiti na mjesto koje izgleda kao druga planeta.
No planove sam brzo zaustavio nakon što me jedan novinar, koji je osobno bio na Antarktici, upozorio na zanimljivu činjenicu. Brodovi dođu do obale, a turiste prebacuju manjim čamcima na kopno, gdje promatraju pingvine – jer tamo nema ničega osim kamenja, snijega i pingvina. Sve to zvuči romantično dok se gleda na televiziji ili u dokumentarcima.
Ali nitko – ni Koli – ne spominje zastrašujući smrad. Da, smrad! Milijuni pingvina najedu se ribe pa, probavljajući, prekrivaju obalu izmetom, što je na licu mjesta gotovo neizdrživo. Navodno se taj miris osjeti i prije nego što brod uopće pristane uz obalu. Drugim riječima, prije nego što vidite Antarktiku – prvo je pomirišete. To je prava Antarktika. Nije potrebno ići tako daleko – dovoljno je posjetiti zoološki vrt, baciti pogled na pingvine, malo pomirisati i vratiti se kući. Ušteda novca je ogromna, a iskustvo je, barem po mirisu, vrlo slično. Dakle, Antarktika je za mene odsad definitivno “otpisana”.
Sljedeća stvar: bezobzirni hakeri napali su firmu T-Mobile, koja se sada u Nizozemskoj zove Odido. Ukrali su podatke o šest milijuna korisnika telefonskih pretplata – i pogodili ste, među njima sam i ja. Sada posjeduju moje ime, broj telefona, broj putovnice, adresu i još ponešto. Ukratko, pola mog identiteta slobodno kruži internetom.
Budući da Odido nije pristao platiti milijun dolara otkupnine, svi su podaci završili na internetu. Posljedica toga je prilično jednostavna: zadnjih tjedana telefon mi zvoni češće nego ikad prije. Netko nešto prodaje, netko nudi čudesne investicije, netko pokušava objasniti da sam upravo dobio neku nagradu koju nisam ni tražio.
Zato se više ne javljam na nepoznate brojeve – svaki odmah blokiram. To je postao najjednostavniji oblik samoobrane u digitalnom dobu. Telefon danas više nije samo sredstvo komunikacije, nego i mali portal kroz koji vam u život mogu ući razni čudni likovi.
Jedino povremeno odgovaram na pozive svoje golubice. Taj broj ipak prepoznajem bez razmišljanja.
Sve ostale svjetske novosti iz protekla dva tjedna neću ni komentirati. Svijet je ionako dovoljno glasan i bez mojih dodatnih komentara.
Eto, to je moj “sken” za danas.
