Pjesma Arhiv dubine (more pamti) sisačke pjesnikinje sa zagrebačkom adresom, Maje Šiprak, jedna je od tri pjesme koje su proglašene najboljim pjesmama na standardnom hrvatskom jeziku na natječaju za najbolju pjesmu na temu More pamti, koji već četrnaestu godinu zaredom raspisuje Multimedijalna udruga Krčka beseda i nezavisni internetski portal otok-krk.org, kao dio literarnog projekta Utoplimo krčku zimu.
Na ovogodišnji natječaj za najbolju pjesmu prispjelo je ukupno 55 pjesama na standardnom hrvatskom i 21 pjesma na čakavskom jeziku, iz Hrvatske i inozemstva, među kojima je žiri, u sastavu Daria Papa, Ema Jedrlinić i Ivana Vladil, odabrao tri najbolje pjesme na hrvatskom jeziku: Sijač mora Snježane Plevnik, Arhiv dubine (more pamti) Maje Šiprak i More pamti Damira Marasa, dok je u kategoriji pjesama napisanih na bilo kojoj varijanti čakavskog jezika, žiri najboljom proglasio pjesmu Umorena) Zvjezdane Čagalj.
Sve nagrađene pjesme objavljene su na portalu www.otok-krk.org te javno predstavljene 21. ožujka 2026., na Svjetski dan pjesništva, u sklopu Susreta pjesnika i pjesništva Otok Krk 2026. završne svečanosti projekta „Utoplimo krčku zimu” u Malinskoj.
Uspjeh Maje Šiprak tim je veći jer je ovo već drugi puta da njena pjesma na ovom natječaju pobire lovorike. Naime, prije ravno 10 godina (2016.) Maja je na Krku nagrađena za pjesmu Biti čovjek.
Maja Šiprak
ARHIV DUBINE,/ More pamti
More je olovo i sjećanje
u njegovim tamnim komorama ništa ne iščezava
ono pamti potonule lađe kao otvorene rane drveta,
kao rebra snova koja u tami odbijaju istrunuti,
pretvarajući svaki brodolom u vječnu, nepomičnu katedralu.
U vrelima bezglasja, more pamti sudbinu ribara—
svaki neizgovoreni krik čuva u kristalima soli,
otapajući im imena dok ne postanu šum,
i sama bit ove modre neminovnosti
koja nas dotiče s ravnodušnošću onoga
koji zna sve naše krajeve.
A na obali, kao naplavine vremena,
stoje žene umorne od čekanja.
More pamti svaku suzu
crpi im snagu kroz pore na stopalima,
pijući njihovu mladost pretvarajući ih u hridi,
u kamene stražare koji bdiju
nad onim što dubina posjeduje.
More pamti i nju, dok stoji nijema pred horizontom.
Ono čeka da se i njezina zadnja misao rastvori u plimi,
jer u arhivu mora nema gubitka,
postoji samo polagano pretvaranje otkucaja srca
u ritam vala koji će se, jednom zauvijek smiriti u pijesku.
No, to nije sve. Naime, uskoro bi trebala izaći nova Majina knjiga i to zbirka eseja i poezije. Kako nam je naša pjesnikinja rekla, ista nosi radni naslov Stome tišine i trebala bi izaći iz tiska krajem godine. U međuvremenu je proradila i Majina nova internet stranica https://majasiprak.net/ na kojoj možete saznati više o njoj i njenom književnom radu.
MEĐURJEČJE I OCEAN NEMIRA
/Zapis novinarskog pera o njoj…./
Soba je ispunjena tišinom koja nije praznina, već gusto tkivo sjećanja.
Na stolu leže njezine riječi, razbacane kao krhotine ogledala u kojima se ne ogleda lice, već fragmenti duše koja uporno odbija pristati na zadane okvire.
Maja ! Ime koje zvuči kao blagi udar vala o obalu, dok iza njega stoji ocean nemira.
Pisati o njoj znači pisati o neuklopljenosti kao o jedinom poštenom obliku postojanja.
Ona ne pripada ovom vremenu buke i jeftinih proglasa. Njezin svijet je izgrađen od finijeg materijala – od niti kiše nad Siskom, od odjeka koraka u praznom haustoru, od mirisa starog papira i neizgovorenih obećanja.
Maja Šiprak korača ovim svijetom kao strankinja koja tečno govori jezikom vjetra, ali zamahuje rukama uzalud pokušavajući objasniti ljudima boju svoje unutrašnje tišine.
Njezina poezija nije bijeg, to je suočavanje i potpuno razotkrivanje. To je onaj trenutak u kupaonici, pred zamagljenim staklom, kada shvatiš da su svi tvoji gradovi zapravo u tebi, a ti si u njima tek podstanar. Ona bilježi te unutrašnje stanice, te prostore između „jučer“ koje još boli i „sutra“ koje će tek doći.
U njezine priče i stihove utkani su oštri rubovi. Postoji ta nit u njezinu biću, jedna lirska napuklina kroz koju stalno curi njezina bit.
Ona piše o ljubavi, ali ne onoj s razglednica, već o onoj koja ostavlja tragove zuba na srcu.
Njezina neuklopljenost je njezina najveća snaga – ona je ptica koja je zaboravila kavez, ali još uvijek osjeća težinu neba.
Biti žena!? … kod Maje to znači nositi težinu svijeta na tankim naramenicama ljetne haljine.
Biti pjesnikinja!? … znači pretvarati vlastitu bol u univerzalnu utjehu, čak i kad tebi samoj utjehe ponestane.
Biti odsutna!? … njezino biće je uvijek negdje drugdje, u onim međuriječjima gdje se skupljaju odbačeni snovi.
Gledam njezine zapise na ekranu, u tom modernom prozoru u svijet koji je preuzak za širinu njezine emocije i bića.
Ona se ne snalazi u površnosti; njezina je misao duboka sonda koja traži zlato u mulju svakodnevice.
Njezine su rečenice kao šavovi na rani koja odbija zarasti jer bi zacjeljivanje značilo zaborav.
A ona ne želi zaboraviti.
Svaka njezina pjesma je jedan „ne“ upućen ravnodušnosti, jedna mala revolucija u sobi bez prozora.
Maja je ona koja stoji na rubu zabave, promatrajući ljude kako plešu, znajući da je glazba koju ona čuje sasvim drugačija – sporija, sjetnija, i beskrajno ljepša.
Njezin je svijet onaj u kojem su stvari važne tek kad nestanu, u kojem se istina mjeri količinom tišine koja ostaje nakon što se zaklope korice knjige.
Ovo je portret žene koja je odlučila ostati svoja, po cijenu nerazumijevanja. To je njezina jedina domovina – njezina riječ.
