Autor: Marijan Jozić
Upravo smo dostigli visinu od 10 kilometara. Stewardesa je isključila znak za vezanje pojaseva. Ovaj put sam imao sreće – dobio sam mjesto u business klasi. Ipak, putovati business klasom u Europi nije ništa posebno. Let iz Amsterdama za Zagreb traje samo sat i četrdeset pet minuta. Sjedalo je gotovo isto kao u majmunskoj klasi, jedino što dobiješ malo bolji sendvič i novine. Stewardesa mi donosi novine, i pomislim: dok ih prelistam, već smo u Zagrebu.
Putujem jer mi je majka u bolnici na Rebru. Jučer je imala infarkt, pa sam odmah krenuo za Zagreb da je vidim i saznam kakva je situacija. Datum je 27. travnja 1986. godine.
Otvaram ja novine i već na naslovnici stoji: eksplozija u nuklearnoj centrali u Ukrajini. Piše da je došlo do eksplozije i da se formirao radioaktivni oblak. Uzrok nije poznat, ali se zna da se Gorbačov vratio u Moskvu zbog kritične situacije. Oblak se kreće prema jugu, pa Nizozemska nije u opasnosti. Tipično – nizozemske novine. Njih zanima samo Nizozemska. A ja idem na jug u opasnost. Što sad? Pa dobro je za mene prošlo jer sam u 2026 jos živ.
Evo tako sam saznao za katastrofu u Černobilu. Danas, 2026. godine, navršava se četrdeset godina od te eksplozije. O tome je već mnogo pisano, pa neću ponavljati poznate stvari. Ali nešto mi je tada ostalo u sjećanju. Na televiziji je jedna stručnjakinja rekla da će se posljedice – posebno porast slučajeva raka – vidjeti tek kroz četrdesetak godina, u statistikama.
Do danas nisam vidio jasne odgovore. Možda postoje, možda ne. Statistike su ionako varljive – previše je faktora, previše načina da se iz njih izvuče bilo kakav zaključak.
Jedno mi se, međutim, čini sigurno. Koliko god čovjek planirao, pazio i osiguravao se od katastrofa – uvijek postoji nešto nepredvidivo. Nešto što sve poremeti. Uvijek ima neki vrag koji napravi zlo.
