Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Galt Museum & Archives on Unsplash
Završetak II. svjetskog rata u Europi
Krajem II. svjetskog rata, početkom 1945. godine, Njemačka se našla u bezizlaznoj situaciji. 25. siječnja 1945. porazom Nijemaca okončana je akcija u koju je Hitler polagao toliko nade, operacija „Wacht am Rhein“ (koja će poslije biti nazvana „Bitka na izbočini“ ili „Bitka u Ardenima“), kao i operacije „Nordwind“ i „Bodenplatte“. U te tri povezane operacije njemačka vojska je u očajničkom pokušaju da preokrene rat iscrpila posljednje rezerve goriva, tako da su preostale trupe ostale praktično nepokretne. Savezničke jedinice su za to vrijeme nezadrživo napredovale, a kada se 1. travnja 1945. kod Lippstadta u „Ruhrskom kotlu“ predao feldmaršal Walter Model sa 320 000 vojnika svakome je postalo jasno da je rat na zapadu za Njemačku izgubljen.
Njemački gradovi padali su jedan za drugim da bi se 25. travnja 30 km južno od grada Torgau na Elbi susrele američke i ruske postrojbe čime je Njemačka bila presječena na dva dijela. Adolf Hitler je 30. travnja izvršio samoubistvo, a njegov ministar propagande, kojeg je u svojoj političkoj oporuci imenovao kancelarom, Joseph Goebbels je samo dan kasnije, 1. svibnja, zajedno sa svojom suprugom Magdom, nakon što su ubrizgali otrov vlastitoj djeci, također izvršio samoubistvo.
Kapitulacija nacističke Njemačke
Glavnokomandujući Ratne mornarice Hans-Georg von Friedeburg potpisao je 4. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju svih snaga koje su se na sjeverozapadu Njemačke borile protiv Britanaca no Dwight D. Eisenhower, glavni zapovjednik Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force, nije želio prihvatiti djelomičnu kapitulaciju. Konačnu bezuvjetnu kapitulaciju potpisao je 7. svibnja Generaloberst Alfred Jodl, koju je ratificirao Oberkommando der Wehrmacht (vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske) kao i glavnokomandujući kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice što je provedeno 8. svibnja u glavnom stožeru sovjetske vojske u Berlinu. Budući da se potpisivanje oteglo duboko u noć, Moskva je obaviještena tek sutradan tako da se u Sovjetskom Savezu 9. svibnja slavio kao dan pobjede.
No kapitulacija Njemačke nije značila da je II. svjetski rat završen. Na Pacifiku će on trajati do 15. kolovoza kada je objavljena bezuvjetna kapitulacija Japana koja je formalno potpisana 2. rujna, a u bivšoj Jugoslaviji je službeno okončan 15. svibnja.
Posljedice
U mjesecima pa, čak i godinama, nakon završetka rata u mnogim zemljama su slijedili progoni, zatvaranja, ubistva i protjerivanja Nijemaca i njihovih saveznika. Njemačko stanovništvo je protjerano iz niza zemalja u kojima su bili naseljeni desetljećima pa čak i stoljećima, a Njemačka je izgubila veliki dio svog teritorija. Milijuni vojnika iz postrojbi njemačke vojske i njenih saveznika dospjeli su u ratno zarobljeništvo Crvene armije, gdje ih je zbog gladi, bolesti, maltretiranja i likvidacije više od polovine pomrlo.
Točan broj poginulih u Drugom svjetskom ratu nije poznat, pretpostavlja se da je život izgubilo između 55 i 65 miliona ljudi, a više od polovine bili su civili. Posljedica rata bile su velike demografske promjene, ogromna materijalna razaranja, prekrajanje granica i stvaranje novih država. Svijet je ostao zaprepašten zločinima Holokausta, a na kraju rata pojavilo se novo strašno oružje, atomska bomba. Kakova je razorna moć tog oružja pokazala su bombardiranja Hirošime i Nagasakija.
Rađanje nove Europe
Nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, 9. svibnja 1950., francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je javnosti predstavio deklaraciju kojom je francuska Vlada predložila da se cjelokupna francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika stavi pod nadzor zajedničkog visokog upravnog tijela unutar jedne organizacije kojoj će se moći pridružiti i ostale europske zemlje. Glavne zadaće zajedničkog upravnog tijela bile su modernizacija proizvodnje uz poboljšanje kvalitete, isti uvjeti za sve učesnike isporuke robe na francuskom i njemačkom tržištu (kao i na tržištu drugih pridruženih zemalja), razvoj zajedničkog izvoza u treće zemlje te poboljšanje životnih uvjeta radništva.
Ovaj dokument, koji će postati poznat kao “Schumanova deklaracija”, bio je temelj za osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je osnovana Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. godine. Osim Francuske i Njemačke zajednici su odmah pristupile Belgija, Italija, Nizozemska i Luksemburg, dok je V. Britanija (iako pozvana) tada odbila pristupiti članstvu. Pariški ugovor potpisan je na rok od 50 godina i istekao je 23. srpnja 2002. godine i poslije isteka nije produljivan jer je njegova regulativa postala dio svih kasnijih ugovora današnje EU.
9. svibnja postao je tako dan kada su dvije zemlje, koje su toliko iskrvavile u nizu međusobnih ratova kroz stoljeća, plativši cijenu koja se broji u milijunima života i milijardama šteta u novcu, zajedno ispisale novo poglavlje povijesti i povele Europu u jednu bolju budućnost i danas se slavi kao Dan Europe.
Sadašnjost
Bolja budućnost te iste Europe danas je na kušnji. Nad Europom, ali i nad cijelom kuglom zemaljskom nadvili su se (opet) crni oblaci. Tragično je da na današnji dan Rusija i Ukrajina, dvije države koje su u II. svjetskom ratu pretrpjele ogromne ljudske i materijalne gubitke (od ukupnih gubitaka SSSR-a od oko 27 milijuna stanovnika, Rusija je izgubila 14 a Ukrajina 6,9 milijuna stanovnika), vode krvavi rat kojem se ne nazire skori kraj. Dok ove dvije zemlje krvare, cijela se Europa suočava ne samo s političkim, gospodarskim i demografskim posljedicama koje isti ima na njene države, već i sa strahom od mogućeg širenja sukoba što bi moglo imati nesagledive posljedice.
Kad se tome doda rat SAD-a i Irana sa svim svojim posljedicama, kao i sve lošiji odnosi između SAD-a i Europskih zemalja te jasno izražene kineske gospodarske i političke aspiracije, postaje jasno da će godine koje dolaze biti pune izazova.
I dok danas se danas u Moskvi slavi Dan pobjede, nikad skromnijom paradom, na pamet mi pada čuvena Hegelova misao:
Jedino što smo naučili iz povijesti je da iz povijesti ništa nismo naučili.
(Das Einzige, was wir aus der Geschichte lernen, ist, dass wir nichts aus der Geschichte lernen.)
Na žalost!
