U organizaciji SKD Prosvjeta, Pododbor Sisak, ovog će petka, 29. svibnja s početkom u 19 sati, u prostorijama VSNM Grada Siska, Rimska ulica 4, Sisak, biti prikazana monodrama „Govori Sava Mrkalj“ u izvedbi Dejana Stojakovića.
Autorica teksta je Gordana Ilić Marković, a režiju potpisuje Duško Ašković.
Monodrama prikazuje život i djelo Save Mrkalja, srpskog filologa, filozofa i književnika, reformatora srpske azbuke čije je ideje Vuk Stefanović Karadžić preuzeo i primijenio u okviru svoje reforme srpskog književnog jezika i pisma. Savo Mrkalj je, iako je sâm Vuk Karadžić isticao njegove ideje kao uzor i polazište za vlastitu azbučnu i jezičnu reformu, dugi niz godina bio neopravdano zapostavljen i zaboravljen da bi tek polovinom prošlog stoljeća znanstvena zajednica počela pokazivati interes za njegov lik i djelo.
U svojem djelu „Salo debeloga jera libo azbukoprotres“, tiskanom u Pešti 1810. godine, Mrkalj se zalaže za reformu tadašnjeg zastarjelog i nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u crkvi i književnosti te traži primjenu fonetskog pisma temeljenog na narodnom jeziku i pravilima „jedan znak za jedan glas“ i “piši kako govoriš”. On je srpsku ćirilicu sveo na 29 znakova (do tada ih je imala 46), od kojih je 25 i danas u uporabi u srpskoj azbuci.
„Naime, druga polovica 18. i početak 19. stoljeća razdoblje je u kojem su usporedno u upotrebi bili ruskoslavenski, slavenosrpski i narodni jezik, ovisno o autoru, funkciji i vrsti pojedinih tekstova. U to vrijeme postojala je svijest o tome da valja riješiti takvu situaciju, koju je Jernej Kopitar slikovito okarakterizirao kao mutnu, a Sava Mrkalj je bio jedan od jezikoslovaca koji je ponudio vlastito razumijevanje o rješavanju toga gorućega problema. »Salo debeloga jera libo azbukoprotres« filološki je tekst u kojem je predstavio svoju reformu srpske azbuke, svoj azbukoprotres, koji se primarno temeljio na ideji afirmacije srpskog narodnog jezika i prilagodbi pisma fonološkom sustavu toga idioma. Mrkaljeve ideje bile su potkrijepljene njegovim širokim filozofskim i filološkim znanjima toga doba. Uzevši debelo jer (to jest jor) kao simbol viška koji treba ukloniti u novoj grafiji prilagođenoj fonološkom sustavu srpskog narodnog jezika, te uklonivši taj znak uz niz drugih grafema iz azbuke koja je tada brojala preko 40 znakova…“
(Miloš Okuka: Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja u starom i novom ruhu, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.)
„Ja govorim njegovu ispovest, koju možemo nazvati i razgovorom koji je vodio sam sa sobom. Priseća se prvih svojih koraka uz majku i oca, svog Sjeničaka, svojih Potoka. Takođe, priseća se stvaranja, podizanja i učiteljevanja. Bio je veoma uman čovek, govorio je sedam svetskih jezika, služio se sa još tri i imao dva doktorata. Bio je svestrana ličnost, mnogo je dao, ali je ostao zaboravljen. Danas, monodrama nije nešto traženo, svi žele komediju, ali ovo ipak tera na razmišljanje i govori o jednom čoveku koji je zaslužio da se nađe među sto najumnijih ljudi. Nažalost, gotovo niko ne zna za Savu Mrkalja. Ova monodrama nosi posebnu misiju, ali se suočava i sa istim problemima sa kojima se Sava Mrkalj suočavao u svom životu, odbijanjem, neprihvatanjem i nedovoljnim znanjem o njemu.“
(Dejan Stojaković)
