Autor: Marijan Jozić
Još uvijek sam frustriran jer me je u gimnaziji profesor Gojsović, kojeg smo svi zvali Gojsa, uvjerio da nisam tip koji zna nešto napisati. Taj osjećaj pratio me barem 25 godina.
A onda sam naletio na jednog Amerikanca koji je u meni prepoznao talent za pisanje. Tako sam početkom milenija počeo pisati članke za američke časopise, a uz to sam u svojoj bivšoj firmi imao i vlastitu kolumnu. Svakog petka morao sam napisati nešto novo.
S vremenom sam postao prilično popularan u firmi, što se, izgleda, nekim mojim šefovima baš i nije svidjelo. Postali su ljubomorni pa su me zamolili da svoje tekstove potpisujem pseudonimom. Tako je nastao Max Power, dok je Marijan Jozić pao u drugi plan.
Ali neću vas sada zamarati pričama iz prošlosti. Ostavimo se onoga kako je bilo kad je bilo i prijeđimo na ono što mi se dogodilo ovog tjedna u firmi u kojoj sada radim.
Trebala nam je lova za jedan projekt pa su moji kolege, financijski direktor i generalni direktor, otišli u banku. Bankari su ih saslušali i objasnili im da ne mogu samo tako odobriti novac. Trebala im je cjelovita studija projekta na kojem radim.
I tako su se moji direktori vratili iz banke praznih ruku.
Što sam drugo mogao nego zasukati rukave i prihvatiti se pisanja? Jer, budimo iskreni, moji direktori znaju telefonirati do besvijesti, ali kada treba nešto suvislo staviti na papir, onda nastaju problemi.
Možda su i oni išli u školu kod onog mog Gojsovića!
Tri dana sam pisao, prepravljao, dopunjavao i ponovno pisao. Na kraju je nastao izvještaj od 35 stranica teksta. I moram priznati da sam bio prilično ponosan na svoje djelo.
S tim su izvještajem moji direktori ponovno otišli u banku. Predali su dokumentaciju i usmeno objasnili o čemu je riječ. Ovaj put stvari su krenule u pravom smjeru. Banka je nakon toga poslala Letter of Intent, odnosno pismo namjere.
Eto! Još jedan dokaz koliko moćna može biti napisana riječ.
Bez velikih fraza, bez nepotrebnih pridjeva i bez praznih obećanja. Samo činjenice, jasne informacije i sažete rečenice. Ponekad je upravo to ono što ljudima treba da bi vas ozbiljno shvatili.
A moji američki pajdaši sada su, izgleda, konačno shvatili s kim imaju posla. Sve češće me mole da im pomognem u pisanju raznih dokumenata. Moram priznati da mi je s vremenom sve lakše pisati na engleskom, iako mi je to tek treći jezik. Naravno, tu i tamo pobjegne poneka gramatička pogreška, ali srećom, živimo u vremenu umjetne inteligencije koja mi pomaže ispraviti ono što sam previdio.
I tako, malo-pomalo, gradim svoju malu spisateljsku karijeru u Americi.
Kad danas pogledam unatrag, ne mogu a da se ne nasmijem. Trebalo mi je četvrt stoljeća da prestanem vjerovati profesoru koji me davno uvjerio da nisam za pisanje. A onda je život pokazao da čovjek ipak može razviti svoj talent i pronaći svoj put, čak i kada mu netko davno objasni da za nešto nije sposoban.
Možda je Gojsa jednostavno bio u krivu. A možda sam ja samo trebao pronaći pravog čovjeka koji će mi dati priliku da pokažem što znam.
U svakom slučaju, danas više ne sumnjam toliko u sebe. Doduše, ne znam što bi Gojsa rekao na mojih 35 stranica teksta, ali nekako mislim da bi bankari mogli imati ponešto drukčije mišljenje od njega.
Zato se nadam da ću ubuduće povremeno napisati nešto i za PS portal. Imam osjećaj da će se tu naći dovoljno materijala za još pokoju priču iz mog američkog života.
A dogodovština, vjerujte mi, ne nedostaje! Jer, na kraju krajeva, nije važno tko vam je nekada rekao da ne znate pisati. Važno je da jednog dana sami otkrijete da ipak imate što reći.
