15 C
Petrinja
Thursday, May 23, 2024
spot_img

ŽIVIJA 1. MAJA!

Photo by Dmitry Tulupov on Unsplash

Autor: Aleksandar Olujić

Prvi maj je (bio) proleterski Božić i Uskrs zajedno. Praznik koji je svim radnicima svijeta pričao priču o teško, znojem i krvlju, izborenim pravima za život dostojan čovjeka.

Ponosno su toga dana lepršale crvene zastave i iz grla složno odjekivali stihovi „Internacionale“, pjesme aktivnog sudionika Pariške komune Eugèna Pottiera, koja je postala himna radničkog pokreta. Biti radnik značilo je nekoć biti netko tko stvara, čiji znoj je ugrađen u svaku koricu kruha, željezničku šinu, rebro parobroda, ali i u list knjige, ekran televizora ili bijelu kutu liječnika. Biti radnik značilo je krajem mjeseca dobiti odrezak od plaće, komadić papira s kojim si podignute glave otišao u banku i digao plaću.

Tako je bilo nekad, u ona „crvena“ vremena. No, nemojte misliti kako je to bilo vrijeme isključivo poštenih trudbenika u kojem je teklo samo med i mlijeko za one koji su pošteno radili svoj posao. Nije! Među onima koji su stvarali i gradili bilo je i onih prepoznatljivih po čuvenim izrazima: „drugarice i drugovi mi bi trebali“, „mi moramo“, „naša radnička klasa“, „naši uspjesi“, „mi članovi partije“, ali i onog njima najmilijeg: „drug predsjednik“, koje su koristili u svakoj javnoj prilici.

Oportunista je uvijek bilo.

Sjećam se dobro nekih prošlih vremena i likova koji su se gurali u prve redove trudeći se biti što bliže nekom ondašnjem crvenom velmoži (svejedno bio on nacionalni ili lokalni) kako bi bili u njegovom vidokrugu dok mu frenetično plješću s očekivanjem kako će se njihov claqueurski trud oploditi kroz neko osobno promaknuće, skok na listi za stan, stambeni kredit ili kakvu sinekuricu za kćerkicu ili sineka (inače predsjednika saveza omladine njegove razredne zajednice). O da, u vrijeme kada su svi bili „jednaki“ bilo je „jednakijih“, dok je mlaćenje prazne slame i prodavanje magle uvijeno u parole postalo je standardna procedura na svim svečanim proslavama pa i onima 1. maja.

A danas? Gdje su danas zastave, gdje su kolone trudbenika, gdje su sindikati? Gdje su proleteri danas? Nema više danas proletera. Ostarjeli su i pomrli. Ugasili se poput tvorničkih dimnjaka čiji dim je nekad značio industrijalizaciju, radna mjesta, zdravstvenu zaštitu, mogućnost školovanja. Nema više plamena baklji, ni „radničkih vlakova“ u cik zore, a proletarijat je zamijenio prekarijat. Nova klasa onih koji ne znaju ni hoće li sutra raditi niti hoće li biti za to plaćeni. Novi obespravljeni bez perspektive, koji jedinu nadu vide u nekom njemačkom, austrijskom ili irskom scenariju.

Proleteri svih zemalja ujedinite se?!

Pjeva li se još uvijek „Internacionala“ na prvomajskim proslavama ili su nama, što ostadosmo ovdje, prikladniji „Vagonaši“!

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.

Alkohol ubija… znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

(Dobriša Cesarić, Vagonaši)

Živili i sretan vam 1. maja!

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles