Prošli sam tjedan bio u Rotterdamu da se upoznam s moreplovcima iz cijelog svijeta. Naučio sam puno toga. Jedna od tih stvari je i da moreplovci puno više piju od zrakoplovaca. Na konferencijama zrakoplovci počnu piti pivo tek poslije 5 sati popodne. Kad se to usporedi s inženjerima iz auto industrije, pogotovo iz južne Njemačke, e onda je to kasno jer na automobilskim konferencijama se počne točiti pivo negdje između 3 i 4 popodne. Ali, ovi brodari počnu već u 2 popodne s pivom tako da je svako popodne jako veselo. Ne znam da li točenje piva ima neke veze sa strukom ili je to slučajnost. Ja ću u svakom slučaju, malo prigledati te običaje.
Ja sam u multi sektor odjelu u mojoj firmi pa imam veze sa svim industrijama u kojima postoji gibanje, dakle auti (na zemlji), avioni (u zraku), brodovi (na vodi/moru) i vlakovi (na tračnicama). Imamo i konzorcij koji se bavi biciklima koji se službeno ne zovu bicikli nego “ranjiva vozila”. U stvari, vozila nisu ranjiva nego su ranjivi oni koji ih upotrebljavaju. Sad da još objasnim što je konzorcij. To je grupa organizacija (firmi ili kako se kaže u Hrvatskoj, tvrtki) koje su se udružile pa rade na istom projektu. Dobio sam zadatak da organiziram konferenciju o brodarskoj tehnologiji pa zato stalno posjećujem moreplovne konferencije da upoznam ljude i da pronađem specijaliste koji će na konferenciji prezetirati nešto o novoj tehnologiji. Ali to je jedna druga priča.
I što mi se dogodi u Rotterdamu?! Naiđem na neku zgodnu ženskicu koja se zove Danijela, a radi u nekoj firmi iz Rijeke. Pita ona mene odakle sam. Kažem – rođen sam u Sisku ali sam odrastao u Glini. Ona će meni: “Stvarno u Glini?” “Pa da!” kažem joj. A ona će meni: “Joj, pa moja mama je rodom iz Gline.” I ispostavilo se da je njezina mama u stvari, iz Svračice, da se zove Davidović i da je išla u gimnaziju u Glini par godina prije mene. Ona je bila maturant kad sam ja bio u sedmom razredu osnovne škole. Eto, kakva slučajnost! Kažem joj: “Reci mami da si u Rotterdamu srela sina od urara iz Gline! Sigurno će znati…” Eto slučajnosti!
Malo kasnije odem kupiti sendvič i bocu vode. Već 11 mjeseci ne pijem sokove nego samo vodu. I tako sjednem sa sendvičem i vodom za stol gdje je već sjedio neki momak. Pitam ga na engleskom odakle je? On meni odgovori: “Montenegro!” U takvoj situaciji ja uvijek počnem na engleskom: “If I say: Dobar Dan! Would you understand?” (Ako kažem dobar dan, hoćeš li me razumjeti?), a on skoči iznenađen.
Pa je li moguće da sam tako slučajno sjeo pored nekoga koji govori naški?! To mi se često dogodi. U istoj situaciji sam bio i prije godinu dana u Brislu. U sali je bilo 300 ljudi, a ja sjednem pored nekog Filipa iz Zagreba. Pa onda u Detroitu ona ženska koja je makedonski konzul itd. Ne govorim tako često po naški pa kad imam šansu, onda rado popričam s ljudima iz istog govornog područja.
I tako to popodne na konferenciji naiđem na neke cure koje u indonezijskom štandu toče pivo. Tek toliko da znate da je Indonezija najveća muslimanska država. I ja im kažem da ću uzeti čašu piva ali da se moram s njima slikati da dokažem mom šefu da sam zaista bio u Rotterdamu. Tako je nastala i slika s početka članka. Te cure baš nisu iz Indonezije ali nema veze, nisam ni ja.
I tako sam proveo 3 dana hodajući 10 km na dan. Moj posao je da se družim s ljudima i pričam o tehnici. I tako si nakupim stotinjak vizitkarti. Zbog svake vizitkarte sam potrošio 10 minuta razgovoru. To ispadne oko 16 sati blebetanja. Neki ljudi puno teže zarade svoju plaću. U svemu tome ipak se svašta nauči o moreplovstvu. Već sam napisao nekoliko knjiga o zrakolovstvu, možda se odlučim da napišem knjigu o brodovima i tehnici koja je potrebna da se brod izgradi i 40 godina upotrebljava. Slijedeći tjedan sam opet u Rotterdamu na brodarskoj konferenciji. Tko zna koga ću tamo sresti?! I naravno, opet sa šeširom jer me tako svi zapamte!
By Marijan Jozić
