Autor: Marjan Gašljević
Viduševac je selo kojeg nema na većini zemljopisnih karata osim onih najpreciznijih. E to selo bilo je „selo rukometa“ punih 7 lijepih godina. No, kako je sve počelo.
Neke tamo davne 1964. u Viduševačku Osnovnu školu došao je učitelj biologije Živko Barić. Mlad, komunikativan i ambiciozan čovjek koji se nije bojao rada. I to ne samo učiteljskog rada. Želio je „protresti“ seosku učmalost namjerom osnivanja sportskog društva. Ali kako krenuti u bilo kakvu sportsku avanturu kada nemaš niti najobičnijeg igrališta, nemaš, u stvari, niti komadić ravne livade na tom brežuljku gdje se svila škola.
Ispod škole pruža se dosta strma padina zasađena s nešto voćaka, a na kraju padine je Društveni i vatrogasni dom. U to vrijeme mog osnovnoškolskog školovanja i prostorija Doma koristila se kao, nimalo prikladna, učionica. Škola je imala i četiri Područne škole pa bi se od 5. razreda svi đaci slili u Viduševac što je uzrokovalo dvosmjenski rad ali i činjenicu da se u toj prostoriji Doma nastava odvijala za dva brojna razreda istovremeno. 1. i 2. razred te 3. i 4. popunjeni malim Vidušljanima išli su zajedno.
E tu, tu na toj strmoj padini učitelj Barić zamislio je sagraditi školsko igralište. Ukopati ga u padinu. Pored njega u školi je „osvanulo“ još nekoliko mladih učiteljskih obitelji posebno privučenih novoizgrađenim montažnim kućama pored škole. Među njima je bio i Berislav Ličina koji je svesrdno ušao u projekt igrališta. Bila je tu i predivna učiteljica povijesti Blaženka kojoj moram posvetiti posebnu priču.
Seljani su, usprkos pojedinačnoj skeptičnosti, prihvatili ideju i obećali pomoć svojim radom. Počelo je kopanje padine. Stariji i jači učenici kopali su tvrdu žutulju, a drugi su je vozili u tačkama na niži dio padine s ciljem da se na koncu dobije zaravan u brijegu za igralište. Mi mlađi nosili bi busenje i slagali ga tako da se iz tački može istresati žutulja. Sve se to nabijalo posebno, od panjeva, napravljenim nabijačama. I seljani bi priskočili „rujući“ s nama. Pomoć seljana posebno je došla do izražaja kada je trebalo dovoziti kamen iz Dabrne ili pijesak iz rijeke Gline. Pijesak je trebalo najprije iskopati iz vode na glinskim polojima, izvesti ga na obalu pa onda, s drugim, većim kolima odvesti do igrališta. I tako, radilo se koliko je vrijeme to dopuštalo. Živko i Bero se nisu štedjeli, bili su uvijek prvi i primjer svima.
Kolika je to neopisiva radost bila kada smo prvi put, još na neravnoj žutulji, „potjerali“ loptu na golove od dva zabijena štapa.
Radovi na i oko igrališta trajali su dvije godine. Nitko osim đaka i seljana nije „uskočio“. Nije bilo strojeva, nije bilo ničeg osim naših ruku, motika, lopata, štihača, krampova i tački. Kada se je vlast smilovala i asfaltirala površinu igrališta svi su dolazili vidjeti to, za nas, veliko čudo i prošetati igralištem. Dobili smo i golove s pravim mrežama, a igralište je ocrtano za rukomet. U stvari, bilo je to lijepo igralište s zgodnim gledalištem na iskopanom dijelu padine, a tu se mogla smjestiti i mala pozornica.
5. listopada 1971. osnovano je Sportsko društvo Viduševac s Ženskim rukometnim klubom „Mladost“. Na čelu Društva bio je Berislav Ličina, a klub je preuzeo Živko Barić kao trener i duša Kluba.
Već nakon prve sezone igranja u regionalnoj ligi Banija – Kordun – Lika djevojke iz Vuduševca „pomele“ su svoje sportske suparnice osvojivši prvo mjesto i ulazak u Hrvatsku ligu sjever. Bio je to iznenađujući i nevjerojatan uspjeh koji mnogima nije „sjeo“. Ometanja i podmetanja bila su svakodnevnica, klub se, međutim, uspješno natjecao narednih 7 godina. Igralište je promijenilo navike lokalnih mladih. Igralo se dan i noć. Da, da, i noću. Naime, igralište je dobilo i rasvjetu te je bilo prvo seosko igrališta u Hrvatskoj s rasvjetom. Rasvjeta, naravno, nije bila reprezentativna, reflektore su napravili domaći dečki od konzervi u kojima je bio pakiran pekmez. Nebitno, svijetlilo je. I ako su iza golova postavljene visoke žičane mreže ipak bi poneka, divljački udarena, lopta završila u Milatovićevoj okućnici. Nizbrdica, velik voćnjak i, naravno, bjesomučan pas natjerali bi cijelu ekipu na traženje lopte. Igra bi trajala dugo u noć sve dok nekom od učitelja iz spomenutih kućica nije dojadila buka pa bi došao i ugasio svjetlo.
Rukomet je intenzivno živio u Viduševcu. Teško je za povjerovati ali i župnik Čukman bi strogo vodio računa da se nedjeljna poldanica ne „otegne“ preko vremena koje jamči pouzdan dolazak iz crkve na nedaleko igralište. Poslije „ite misa est“ svi bi se, skupa s njim, sjurili navijati za svoje „kćeri“. Najvatreniji navijači bile su bake koje bi na trenutak zaboravile da su samo malo prije skrušeno molile u crkvi. Zanimljivo je koliko su svi brzo savladali pravila rukometa. Deralo se, „devet“, „sedam“, „ probijanje“, „van“, … Utakmice su bile vrijeme okupljanja mladih iz okolnih sela Dvorišća, Skele, Jukinca, Soline, …
Osvojena su dva treća i jedno drugo mjesto, a svih godina „Mladost“ je sudjelovala u razigravanjima najboljih ekipa. Vrijedno je spomenuti i Vericu Tonković kao najboljeg strijelca sezone 77/78 s 143 pogotka. Nabrojiti sve Slavice, Zlate, Ane, Nevenke, Anđelke je danas teško i ako se one rado prisjete tih dana u susretima posebno oko Angelske nedjelje koja se slavi u Viduševcu zadnju nedjelju kolovoza.
Mi, derani, beskonačno smo udarali nogomet dok nas ne bi učitelj Barić „zarobio“ za sparing partnere curama. E tada bi platili ceh jer za nas nisu vrijedila pravila kao za cure. Nabubetale bi nas i izgrebale, a mi bi morali biti „kuš“.
Odlaskom na školovanje generacije su se pomalo rasipale ali je ostala uspomene i ponos na „zlatno doba viduševačkog rukometa“. Ostalo je i prekrasno igralište na kojem, na žalost, danas nema djece i mladih da bi se igralo, a koristi se samo prigodno za najveći događaj Angelsku nedjelju i još po koju smotru izvornog, narodnog folklora po kojem je Viduševac itekako poznat i priznat ali i tu sve više nedostaje „kadrova“. Stari „odlaze“, a mladih nema. Sve je više kuća s navučenim roletama, zaraslim dvorištem i dimnjacima iz kojih se ne dimi.
