Autor: Marjan Gašljević
Tamo negdje 64/65. godine zgrada Osnovne škole u Viduševcu je dograđena s dvije prostrane, prozračne učionice. Pored školske zgrade sagrađene su, niže škole, dvije montažne kuće s po dva stana za učitelje. Uz gradnju došlo je i do promjena u učiteljskom zboru. Neki stariji učitelji su otišli, a došlo je dosta mladih učitelja. Sve je to bilo pravo osvježenje za školu, nastavu i život u i oko škole. Nedavno mi, tako, reče moj učitelj Bero kada smo se sreli nakon puno godina: „Bio si miran, samozatajan učenik.“
Bio sam među najmanjima u razredu. Uvijek odličan učenik, tih i miran. Učenik čiju su likovni i literarni radovi uvijek bili izvješeni na hodniku. Radi tih nesretnih radova znao sam „popiti“ batina od starijih i snažnijih učenika jer sam, po vokaciji, bio štreber. Termin „vršnjačko nasilje“ bio je tada nepoznat, a ako bih se požalio roditeljima i oni bi me namlatili jer, „da nisi izazivao ne bi ni dobio.“
Opake batine sam dobio, ni kriv ni dužan, u trećem razredu od učiteljice Zore. Treći i četvrti razred bio je zajedno u „učionici“, tj. prostoriji Društvenog doma. Podosta učenika u povelikoj prostoriji bio je izazov za kakvu takvu nastavu. Učenici četvrtog razreda učili su pisanje ćirilice, a mi trećaši smo radili neke zadatke. Ćirilica se, naime, učila u četvrtom razredu. Nitko od njih nije znao napisati ćirilično „dž“ i svaki bi poslije neuspjeha na ploči „popio“ šamarčinu od učiteljice s kojom bi otišao na svoje mjesto u klupi. Učiteljica pozove mene, univerzalnog štrebera, da „posramim“ četvrtaše svojim znanjem. I ako nisam morao znati jer mi to još nismo učili ja bih, u dosadi, pratio njihovu nastavu, a učiteljica me, znajući to, često propitivala likujući: „Stid vas bilo. On tako mali zna, a vi ne znate.“ Jebiga, nikako da napišem taj nesretni „dž“. Sunce ti žarko kako su pucali šamari, a imala je ruku, grdu ruku. Tako je to kad iznevjeriš nekoga tko ti bezrezervno vjeruje. Naravoučenje sam zapamtio za cijeli život.
U toj promjeni učitelja došla je i Blaženka. Učiteljica povijesti. „Starija“ učiteljica. Nekih tridesetak godina. Smeđe kose i uvijek u haljinama stotine nijansi smeđe. Vitka i visoka lelujala je između klupa pričajući povijest umilnim glasom kao da priča uspavanke. Slušali smo i pamtili te njezine zanimljive priče. Nije to bila povijest, bile su to lijepe priče.
Blaženka je vodila i dramsku sekciju. Odmah me je uključila u tu sekciju i ako sam imao puno obaveza u foto sekciji. Imali smo, naime, solidno opremljen i uređen foto laboratorij te nekoliko kvalitetnih foto aparata. Nisam baš bio oduševljen dramskom sekcijom ali koliko sam izbora uopće imao.
Bilo je to u sedmom razredu. Blaženka je okupila sekciju sastavljenu od učenika sedmog i osmog razreda objasnivši da ćemo pripremiti za polugodište jedan poveliki, dramski igrokaz koji ćemo izvesti pred sumještanima u Društvenom domu ali i u nekim drugim školama.
Ne sjećam se kako se igrokaz zvao ali bila je to neka drama oko ljubavi dvoje mladih koju svi pokušavaju spriječiti različitim podvalama i podmetanjima. Trajalo je to nešto više od sat vremena. Ja sam, uglavnom, dobio glavnu ulogu nesretno zaljubljenog mladića koji prolazi razne nedaće zbog svoje ljubavi. Jedino tada, u cijelom svom životu, bio sam bogat lik za razliku od svoje „ljubavi“ koja, kao, nije bila moja klasa.
Ljudi, a bila je. I to samo tako. Ja šmrkljo to tada još nisam shvaćao, Ivanka, moja partnerica i ljubav u drami bila je učenica osmog razreda. Prelijepa, to sam shvatio tek koju godinu poslije, crnka razrasla u rasnu djevojku kojoj su se u svakoj prilici nabacivali svi stariji seoski đilkoši.
Drama kao drama tekla je svojim tijekom, a u tom tijeku Ivanka i ja smo uvijek nekako stradavali. Svi, u predstavi, bili su protiv nas i samo su vrebali kako nama i našoj ljubavi nauditi. Na kraju predstave ljubav je, naravno, pobijedila. Ivanka bi mi se bacila u zagrljaj i ljubili bi se, ljubili. Bože, lakše mi je bilo naučiti napamet cijelu tu dramu nego to nesretno cmokanje, a ona je baš taj dio najviše voljela i najbolje ga glumila. Cvilio bih kao miš u stupici kada bi me zgrabila. Blaženka bi zadovoljno pljeskala tako predanoj glumi. Jao, kako sam bio jadan (budala). Koljena su mi se tresla od pomisli da ću na pozornici pred punom dvoranom morati trpjeti to njezino slinjenje. Želio sam pobjeći, a nisam znao kamo.
Došao je i taj dan. Dan velike predstave. Ježio sam se od straha i uzbuđenje vireći iza pozornice. I učiteljica Blaženka bila je uzbuđena pokušavajući smiriti svoje glumce. Jedino je Ivanka bila vesela i zaigrana sve uvježbavajući kako što izazovnije i nestašnije podići Heidi suknjicu.
Nagurana publika u prepunoj dvorani je zašutjela kada je predstava krenula. Blaženka je uzela dužnost šaptača ako kome zapne u tekstu i inspicijenta vodeći računa da svatko na vrijeme izađe na pozornicu i odigra svoju ulogu. Kako se je predstava zapetljavala i raspetljavala publika je bila sve glasnija psujući zločeste, a podržavajući dobre. Ivanka i ja smo skoro stalno bili na pozornici. Derani su buljili u Ivanku stalno joj dobacujući, a meni su davali podršku da “razbijem one zloće“.
Kada me je, na kraju predstave, Ivanka zgrabila u zagrljaj nemilosrdno me ljubeći gledalište je podivljalo. Uopće nisam bio svjestan što mi se dešava i gdje se nalazim. Blaženka nas je samilosno razdvojila zahvaljujući publici naklonima zajedno s ostalim glumcima.
Odvukli su me u publiku. Čestitali, grlili častili, a ja jadan nisam znao što se oko mene zbiva. Danima se pričalo o predstavi, a mene je bilo sram onih poljubaca. Dripani su gorili u zavisti, a ja sam bio jadan u strahu od naredne predstave. I Blaženka me je izgrlila i pocmokala pred cijelim razredom dok sam propadao u zemlju. Em ti dramu, a nisu me htjeli u sportsku sekciju. I to ti je sudbina. A Ivanka? Prekasno sam shvatio i prepoznao kakva je Ivanka ljepotica. Klasika za štreberskog gubitnika.
