Marjan Gašljević
Amerikanka
(Priča iz nekog davnog života)
Amerika, vjekovni san mnogih malih Hrvata od kojeg nije imun niti naš mali kolodvor Roviška. Ma koliko se u kolodvoru lijepo živjelo zahvaljujući, prvenstveno, našem omiljelom velikom šefu i njegovim političkim vezama čežnja je uvijek bila tu. Čak i kod njega jer, znao bi uz kavu sjetno spomenuti, mali kolodvor Roviška sputava njegov raskošni poduzetničko-rukovodni duh koji bi mogao doći do izražaja samo u zemlji mogućnosti kao što je Amerika. Na žalost naša sudbina je bila prikovana za mali kolodvor Roviška toliko da nitko od nas generacijama nije mogao spomenuti bar nekog i u desetom koljenu koji se je otputio u Ameriku a sami nismo imali hrabrosti, volje krenuti preko „velike bare“.
I sam sam godinama u ranoj mladosti odlazeći na ljetovanje na otok Ugljan još čist od turističkih najezda čeznutljivo zurio u pučinu razmišljajući o divotama i izazovima koji se nalaze „tamo negdje“. Zureći tako, sjetno i znatiželjno svjestan da se nisam sposoban maknuti do li nekoliko metara od obale, u vidokrug mi jednom, prije nekih pedesetak i nešto godina, uleti nešto od mene starija gospica koja je, vidno se naprežući, teglila nekoliko prenatrpanih torbi iz lokalne trgovine. Kako sam oduvijek bio kavalir i slabašan prema ljepšem spolu, utrčim, naravno, ponudivši se da pripomognem u nošenju pretrpanih „borši“. Od tada je počelo naše dugogodišnje prijateljstvo koje nije pomutila niti iznenadna smrt muža joj kapetana duge plovidbe koji joj je od uspomena ostavio samo poveliku mirovinu.
I sada, preskočivši se šezdesete, izgledala je skoro pa savršeno. Njegovana crnka uvijek decentno obučena na prvi pogled djelovala bi malo zbunjeno sve dok joj ne bi čovjek pogledao u živahne crne oči iz kojih su virila dva vražička. I sada bi, izjutra, protalasala rivom noseći modernu „boršu“ da bi nestala u spletu uskih uličica starog dijela mjesta. Jednostavno je odudarala od mještanki ma kako one izgledala dobro i moderno. Čak nije niti govorila, kada bi progovorila, kao mještanka. Govor joj je bio nekakva mješavina arhaičnog lokalnog prepun stranih riječi, izraza i poštapalica što je posljedica mnogih pročitanih ljubića u dokonim noćima zimske otočke idile dok je kapetan duge plovidbe navigava svjetskim morima uredno šaljući „šolde“.
Te godine odlučismo otići malo pospremiti za sezonu to naše malo odmaralište u jakom sastavu. Toliko jakom da je s nama krenuo i naš omiljeni šef. Da bi spojili ugodno s korisnim, a na tuđi račun krenusmo na Ugljan početkom lipnja. Sezona kupanja već se je razmahala, a i vrijeme je bilo milostivo ( vjerojatno je omiljeni nam šef i to sredio preko svojih veza ). Već prvu večer uz obilatu večeru, pečenog odojka kojeg smo si ponijeli računajući da će potrajati nekoliko dana (utopija!), krenulo nas je razmišljanje o velikim „biznisima“ koje bi mogli pokrenuti odavde, s ove otužne terase našeg odmarališta. Ideja nije nedostajalo, nedostajali su samo novci. I tako, šefu naravno, padne ideja kako bi bilo dobro kada bi se odnekud stvorio neki „Amerikanac“ koji bi mogao financijski poduprijeti neku od tih, naravno njegovih, ideja. On bi, naravno kao jedini sposoban i obrazovan u cijeloj ekipi, bio nositelj i voditelj ideje i projekta.
Tu noć nisam mogao dugo zaspati što zbog škripavih kreveta što komaraca koji bi povremeno svratili pohvaliti se zujanjem da su mi se napili krvi, a najviše me je kopalo kako svom omiljelom šefu dodvoriti se i omogućiti mu da s nekim Amerikancem zavrti veliki biznis. A onda mi, ispred zatvorenih očiju ni prvi, ni zadnji put, rivom protalasa Ane. Sad tek nisam mogao zaspati. Nestrpljivo sam čekao jutro da je zaskočim pred lokalnom trgovinom, odvedem na kavu, i, naravno, nagovorim na akciju. Ne moju akciju, šefovu.
Ekipa je još blaženo hrkala u svojim sobama samo je šefina otmjeno roktao, sve posljedica sinoćnjeg odojka obilno zalijevana gemištom, kada sam se iskrao i otputio prema lokalnoj, sada samoposluzi u čijem se sastavu nalazio i prozračni kafić. Nisam omanuo. S uživanjem sam je gledao kako lagano rivom talasa prema samoposluzi. Moram priznati da sam dvojio da li bolje nosi godine ili modernu boršu koja ju je nježno trkala u ritmu jutarnjih valića po čvrstoj, u broj manjoj haljini, vrckavici.
Da skratim: Negdje oko podneva, uz Blacy s kockom leda u sjeni stare terase njene kuće, Ane je odlučila da će biti „Endži“ koja je upravo stigla iz Amerike u svoj rodni kraj nakon dugo, dugo vremena s pozamašnom ušteđevinom koju, naravno, želi uložiti u neki pametan projekt u svojoj Domovini. Kako se slabo snalazi s lokalnom birokracijom i teško prepoznaje dobre projekte koji bi mogli tu, u, za razliku od Amerike, Domovini donijeti dobar profit potreban joj je ozbiljan manager koji bi projekt mogao voditi uz, naravno, dobru zaradu. Njoj, u stvari, nije do zarade jer ima i ušteđevinu ali i neke nekretnine koje donose solidnu dobit u Americi ali domoljublje je vuče da kapitalnim ulaganjem pomogne u procvatu rodne grude.
Predvečer, poslije popodnevne sijeste, šefina i ja krenusmo prošetati rivom i popiti piće na jednoj ( i jedinoj ) terasi neposredno uz more. Znam, šefina obožava tu terasu gdje njegov intelekt dolazi u sinergiju s morem koje, gotovo pod nogama, nježno šuška po kamenoj obali. Kako sezona još nije počela terasa je prazna samo neki klinci u kafiću neumorno zveckaju kuglama na biljarskom stolu. Samo što smo naručili, gle čuda, za susjedni stol otmjeno dotalasa Endži. Utegnuta, dotjerana, diskretno našminkana prebaci nogu preko noge sve zibajući raskošnim dekolteom prema nimalo diskretnim pogledom koji šefina nikako da otkine prema ovoj blagodati dok se sline lagano spuštaju niz masni podbradak .
„May God!“ Izgubljeno uzdahnu kada joj konobar odbrusi da nema martini da bi se složila s običnom kavom s puno mlijeka i čašom vode. Sliježući ramenima prema nama mješavinom engleskog i lokalnog arhaičnog požali nam se kako turizam na ovom otoku, a i u Hrvatskoj neće naprijed sve dok se ne promjeni način razmišljanja i pristup gostima, općenito. Kod nje, u Americi, ovakvo nešto je nezamislivo.
Prihvatim konverziju s „Amerikankom“ sve se jadajući da nešto i nisam upoznat s turizmom i ugostiteljstvom jer sam obični željezničar ali moj, ovdje nazočni, omiljeli šef koji je pročitao jednu debelu knjigu o marketingu sigurno zna puno više. Šefina se je u pri mah malo napuhivao sve dok „Amerikanku“ nisam pozvao za stol da nam priopći neke svoje ideje o ulaganju u preporod hrvatskog turizma. „Amerikanka“ je, jednostavno, pila potičući ga s puno razumjevanja umna promišljanja omiljelog mi šefa o mogućnostima koje turistički radnici zapostavljaju. Primjerice, farme magaraca i, naravno, kovrčavih, patuljastih koka koje bi, urbana dječurlija mogla hraniti i tako stjecati saznanja o prirodi umjesto blesavih gadegata koji zatupljuju. Ideja o golubovima pismonošama umjesto e-meila toliko ju je oduševila da je s nokta predložila de se ujutro ponovno nađu tu na kavi pa da joj „Bubi“, kako ga je od milja počela zvati, naravno, uz njegovo odobrenje, izloži još neke ideje. Kada joj se „omakla“ ideja da bi ona mogla te projekte financirati šefina je odmah predložio da ostanu tu na večeri pa da joj predloži još neke ideje.
Tu sam se večer omastio nekim lošim miješanim mesom sve gledajući Endži kako na svaki ćevap ima bezbroj primjedbi koje i uz najbolji trud nisam mogao prevesti. Šefina je nezadovoljno mumljao slažući se s njom da je to „šit“ uredno počistivši pladanj zadnjom šniticom kruha. Kako ona još nije promijenila dolare, a i nepristojno je da žena plati, šefina je posegao za svoj novčanik usprkos kobri koja redovito spava na njemu plativši nemali račun. Čak mi ga je bilo i malo žao kada sam vidio suzu u oku ali što ja tu mogu, biznis je biznis i kapital ne poznaje osjećaje.
Cijeli smo tjedan imali mira uređujući na tanane odmaralište a šefina bi od jutra do mraka šetao s „Amerikankom“ povremeno posjedivši u kafiću častivši je pićem i klopom iznoseći svoje besprijekorne ideje koje bi ista mogla financirati „kad promjeni dolare“. Već sutradan nitko u mjestu „nije znao“ kako se priprema veliko ulaganje pod vodstvom gospodina Bubija uz neograničeno financiranje gospođe Endži i njezine američke zaklade. Konobari bi se strčali oko njih čim bi ušli u neki kafić sramežljivo propitkujući da li će njihov lokal ući u projekt. Jedan je seljan iz susjednog sela čak doveo svog magarca na terasu kafića uvjeravajući voditelja projekta da bi baš on mogao voditi zamišljenu farmu magaraca.
Kući smo, naprasno, krenuli sedmi dan. Sve kako su se ideje fantastičnih projekata razvijale kao idejna rješenja tako su naprasno i pale u vodu. Naime, neposredno prije jednog od konstruktivnih sastanaka s Endži gospodin Bubi, joj, i ja sam se zanio, dakle, naš omiljeli šefina svratio je u samoposlugu kupiti prezervative jer je „Amerikanka“ dala do znanja da bi moglo biti i seksa da se zapečati poslovni dogovor, ali samo sigurni seks, naglašeno je. Prevrćući uzbuđeno šarene kutije s kondomima dvojeći o veličini i boji slučajno je s druge strane police čuo čakulu nekoliko dokonih lokalnih baba koje su se hihotale neutemeljeno tračajući o nekoj budali-vlaju koji voda „kurbu“ Anu po cijeli dan i koja će vjerojatno, i ne samo radi toga, završiti u „ognju vječnom“.
A, „may God“, tamo je klapa, kaj ne? Ja sam, pak, pouzdano znao da se „oganj vječni“ ne odnosi na mene koji sam podnio istinsku žrtvu prepustivši Endži omiljelom šefini.
