Marjan Gašljević
Kućni ljubimci
(Priča iz nekih i ne tako davnih vremena)
Poslije totalne katastrofe s Amerikankom na Ugljanu totalno sam pao u nemilost omiljenom mi šefu. Pokušavao sam se dodvoriti na različite načine stalno smišljajući kako ugoditi tom umnom čovcu i olakšati si položaj u surovoj svakodnevnici. Nama, običnim, malim stvorenjima teško je dokučiti što umni ljudi, poput našeg šefine, uopće razmišljaju i kako im olakšati taj napor. I tako, ….
Nama običnim, malim ljudima teško je shvatiti koliki teret nose pojedini intelektualci – teret svakodnevnog promišljanja u svoj svojoj veličini o boljitku nas malih, običnih ljudi. I naš poštovani šef kolodvora, kako sam ima običaj često podvući i naglasiti, je iz upravo te kategorije intelektualaca koji gotovo cijelo radno vrijeme intenzivno razmišlja kako će nama malim, običnim ljudima biti bolje. Sam naš kolodvor Roviška i nije naizgled neki veliki kolodvor međutim on je središte željezničkih zbivanja naše županije stoga je na čelo kolodvora i postavljen takav prvenstveno politički, prekaljeni kadar. Težinu političkoj kvaliteti daje i intelektualna činjenica Više prometne škole poznate po brzom studiranju i stvaranju dokazanih željezničkih kadrova.
Promatrajući tako svakodnevno svog omiljenog rukovodioca kako se pati u silnim promišljanjima nama običnim, malim ljudima potpuno neshvatljivim, svojevremeno sam mu predložio da bi, kao i mnogi drugi intelektualci, mogao imati kućne ljubimce koji, dokazano, olakšavaju život, posebno duhovni, tako preopterećenim misliocima. Zaboravio sam mu u tom trenutku kazati da su psiholozi dokazali da čovjek bira kućnog ljubimca karaktera skladnog svom. I tako je moj omiljeni šef izabrao za kućnog ljubimca goluba prevrtača. Po cijele dana sam mu na internetu tražio podatke o prevrtačima (golubovima) jer on, normalno, u svoj svojoj veličini ne želi se patiti s tamo nekakvim računalom, tražio sam i slagao jelovnike za ljubimca i sve ostalo što se je moglo naći. I, stvarno, taj prevrtač je postao prekretnica u životu tog željezničkog stručnjaka i mislioca. Interes za pernatu živinu umalo je prerastao interes za boljitak željeznica. Čovjek je postao smiren, razložno i staloženo bi nam izlagao svoja promišljanja o našem boljitku sve otmjenim pokretima uklanjajući perje i paperje s elegantnih odjevnih predmeta koji i dolikuju intelektualcu. Nabavljao je različite vrste ptica i peradi a ja sam, sa osobitim zadovoljstvom, prikupljao informacije na internetu o svakom novom ljubimcu. Usprkos svim tim novim ljubimcima prevrtači su ostali njegov alter ego za sva vremena (čista psihologija?).
Pokušavali smo ga nagovoriti i na uzgoj nojeva koji bi bio svakako i isplativ, a i dvostruko koristan. S jedne strane i noj je ptica, je da ne može letjeti, ali izuzetno brzo trči i upravo zbog tih performansi i činjenice da ga u Africi koriste i za jahanje preporučili smo ga kao vrlo praktično sredstvo i za dolazak na posao posebno u ljetnim mjesecima. Primjerice; nigdje nisam našao da je policija zaustavila nekog na noju radi brze vožnje, pa onda, noj kada trči drži raširena krila i maše njima što znači da nije potrebno uključivati klimu ( ta, i Kleopatru i Cezara su hladili mašući nojevim krilima ) i na kraju kada završi sezona, odnosno kada zazimi, pečeni nojev batak može se gablecovati danima. Na žalost opcija s nojem je otpala iz posve banalnog razloga – rekonstrukcijom kolodvora koja je u tijeku uklonjena je jedina nadstrešnica koju smo predvidjeli kao mjesto parkiranja za noja. I dok je trajala razrada ideje s nojem iskristalizirala se je ideja kod omiljenog nam šefa o nabavci nove vrste ljubimaca – kovrčave, patuljaste koke. Kao provjereni kadar svog omiljenog šefa dobio sam zadatak da obiđem sajmove u okolici i nabavim kovrčavu, po mogućnosti patuljastu, koku. Na živinskom sajmu u susjednom gradu priupitam jednu gospođu, osobno sam procijenio da bi ona mogla imati dobru, kovrčavu koku, kako bih je dobio ili kupio: „Mogu li vidjeti Vašu kovračavu koku?“ Ne znam što joj bi? Odvalila mi je šamarčinu da mi još zvoni u glavi. Koji klinac dolazi na sajam ako neće prodati! I nakon nekoliko više – manje neuspješnih pokušaja odustadoh od kovrčave koke. Eto zašto ja nisam intelektualac, šefina je kovrčavu koku nabavio u nekoliko dana negdje u Njemačkoj.
Da bih se dodvorio i popravio utisak odlučim svog omiljelog rukovodioca obradovati nečim posebnim. Tuarezis indigoplavus serinus – tuareški indigoplavi kanarinac. To je rješenje! Razložio sam mu ideju i oduševljenju nije bilo kraja posebno jer će on biti jedan od rijetkih sretnika u Hrvatskoj koji će imati ovu vrlo rijetku pticu koja potječe iz subsaharskog područja. Jedan moj prijatelj, avanturista i svjetski putnik ima par ovih ptica pjevica i, obzirom da mi duguje uslugu, prepustiti će njemu ( u moje ime ) dva jaja koja se inače prodaju i za 3000 eura. Kako je šefina u izuzetno dobrim odnosima s našom zaposlenicom zvanom Pingu čije ime samo govori o, također, sklonostima, a ujedno se i bavi valjanjem pilića staviti će u svoj inkubator i njegova jaja, odnosno jaja od tuareškog indigoplavog kanarinca.
Inače indigoplavi tuareški kanarinac je vrsta ptice pjevice koja potječe iz subsaharskog područja koje je, kako znamo, vrlo surovo. Ova ptica prelijepog indigoplavog perja i prekrasnog pjeva nastala je mutacijom jedne od tri vrste kanarinaca s Kanarskog otočja koji su prebjegli na Afričko tlo u 15. stoljeću pred najezdom kanarincolovaca za potrebe evropskih dvorova. Obzirom na vrlo teške klimatske uvjete na kojima su se zatekli jednostavno su mutirali narastavši i do veličine zagorskog purana, a da bi se uklopili u lokalna plemena Tuarega kojima su postali omiljeni promijenili su i boju perja u indigoplavu. Jedini problem ovih pjevica je da su u vrijeme parenja vrlo agresivni i spremni počiniti i krvoločna dijela stoga im se u to vrijeme na kljun stavlja posebna košarica ( može i od psa ).
Jutros sam donio u posebnoj kutiji u perje i tkaninu umotana dva jajeta. Zadivljeno i vrlo oprezno razgledali smo ova dva, također, indigoplava jaja veličine purećih. Moj prijatelj je bio vrlo galantan, uz jaja poklonio je i dvije originalne košarice za kljun izvorno kupljene negdje u planinama Maroka od plemena Tuarega. Čak je na kožnatom povodcu pisalo nešto na njihovom jeziku i njihovim pismom. Prijatelj mi reče da je to posebna posveta za onog tko prima ta jaja. Šef je bio toliko sretan da je odriješio kesu i platio mi cijelu kavu prije nego je jaja žurno, na valjanje, odnio do kolegice zvane Pingu.
Uzbuđeni, s nestrpljenjem čekamo kada će se izvaljati pilići indigoplavog tuareškog kanarinca. Šefina je najnestrpljiviji, satima sjedi i zuri u Pinguuov inkubator sve čekajući da provire plave pahuljice pileta indigoplavog tuareškog kanarinca. A pjev? Koliko nestrpljivo čekamo čuti taj pjev.
