U neka tamo poodavna vremena moje mladosti onako, na fin način kako je to bilo dostojno i prihvatljivo, izrugivali bi se pričama starijih koji su doživjeli i preživjeli Drugi rat pa bi se prisjećali događaja i doživljaja, što svojih, što tuđih. Priče naših starih nisu imale baš nekakva, ili bolje kazano nikakva, uniformirana obilježja jer su se dešavala na „krivoj strani“, ali, za to, u školu bi nam dovodili prave pravcate partizane koji bi nam pričali, danas znamo, svoje soft verzije svog ratovanja na tom području. I, eto, jebiga, skoro se svakodnevno sretnem s činjenicom da i sam, a posebno kada se sretnem s nekim kriegskammaradom, započnem priču iz, sada već davnog, Domovinskog rata kojeg sam doživio i proživio u cijelosti.
Današnja priča nije potakla iz tog poodavnog rata već svježih događaja hrvatske, skoro pa, svakodnevnice. Naime, naslovnice nekih portala navješćuju da famozni Vukovarsko-srijemski ex župan Dekanić traži da se vrati na stari posao u županijsku Šumariju.
Znamo kako je lik izgubio mjesto župana. Čak je i Velikom Gazdi Plenkoviću dojadio njegov uspješan i brojan niz prometnih nesreća koje je počinio pod utjecajem alkohola pa ga je lijepo „zamolio“ da se pokupi s mjesta župana. E taj njegov povratak u Šumariju asocirao me je na jedan doživljaj iz Domovinskog rata.
Imali smo, dakle, veliku vježbu u kojoj su dvije brigade i pukovnija s inžinjerijskom bojnom i pristožernim postrojbama trebali „razbucati“ ojačanu brigadu u obrani te ih gonjenjem po ovladavanju obrambenih položaja dokrajčiti. Napadaj je krenuo iz šireg područja okupljanja napadajnih snaga Ivanić Grada pa preko Lonje, Save i Odre do područja Prkovca gdje je „neprijatelj“ trebao pokleknuti. Najzahtjevnije u cijeloj priči bilo je forsiranje rijeka, posebno Save na širem području Dubrovčaka, pa onda gonjenje preko beskonačnih livada ispod D. Željeznog, Jezera Posavskog i Suše, nasilno prelaženje Odre pa opet gonjenje kroz beskonačne šume Kalja. Zbilja zahtjevno za ranu jesen čija su jutra, pa i cijela dopodneva, okovana gustom maglom.
Ta nesretna magla kumovala je da smo poslije vježbe cijeli dan okupljali jednu satniju izgubljenu po grupicama na tim beskonačnim livadama. Tu smo, ujedno, testirali i razinu povjerenja prema nama zaduženog političkog. Naime, moji bi se dečki razmilili po šumi sakupljajući gljive kojih je bilo u izobilju. Prikupljene u kartonske kutije donijeli bi mi na raspoznavanje. Kada bi ih rasporedio na jestive i nejestive (otrovne) na vatri bi u nekom velikom plehu spremali obilan i slastan obrok. Bilo je tu svakovrsnih gljiva, a najizazovnija bijaše krasica svojim crvenilom. Delikatesna je to i rijetka gljiva pa bi u masi koja se je dinstala u plehu bojom odudarala od drugih. Taj naš politički prvu je večer samo obilazio oko vatre i jela odbijajući nutkanje da nam se pridruži. Lik još priupita: „Kakve su ono crvene?“ „A, to ti je kao ruski rulet, tko je pojede taj je skviknuo.“ Podjebem ga. Čudni su likovi ti politički. Sutradan isto. Navečer pripremamo gljive sladeći se tim plodovima šume. Politički se ugurao odmah uz plehnatu teču i navalio na jelo. Svi smo ga s čudom gledali: „Što ti bi? Sinoć nisi okusio.“ Upitam ga. „E, noćas sam cijelu noć obilazio oko vaših šatora promatrajući sve hoće li neko drapati po sebi i riknuti. Pa, sada, kad ste vi preživjeli i ja ću.“
Ja sam sa svojim vezistima trebao koordinirati aktivnosti vježbe pa smo uspostavili zapovjedno mjesto uz most na Odri, malo ribičko naselje Selce. Drveni most preko Odre nije, naravno, mogla koristiti teška inžinjerijska i bojna mehanizacija i vozila pa je Odru trebalo forsirati na „mokro“ s izlaskom u gustu šikaretinu koja oivčuje šumu Kalje.
Nekoliko dana prije početka vježbe uspostavili smo tabor – šatorsko naselje na desnoj obali poviše samog mosta u kojem su organizirani stožerni prostori i mali šatori za vojsku. Središnjica veza bila je na lijevoj obali propisno razdvojena i maskirana zbog, prvenstveno, radijskog i relejnog komuniciranja izuzetno bitnog za akciju koja je predviđena da se odigra, vrlo brzo, za 24 sata.
Sama šuma Kalje uglavnom s hrastovim divovima ispresijecana je mnogobrojnim šumskim, dobro uređenim putovima i stazama koji se sijeku, uglavnom, pod pravim kutom dok su ivična stabla obilježena brojevima šumskih područja.
Vozimo se, tako, tim putovima, a moj vozač na svakom mjestu gdje se putovi sijeku zastane. „Koji klinac zastaješ na svakom sjecištu, pa mi smo na glavnom putu?“ Osvrnem se na njega. „Znate šefe, tu po šumi ovih dana voze svakakvi budalaši i svakakvim vozilima. Oni ne paze, a to ne znači da ja ne moram pripaziti.“
I tako, Dekanić će, vjerojatno vozati šumskim putovima Semberije. Pa, ljudi, pripazite, nemate prednost ma koliko mislili da ste u prednosti. Zastanite!
Marjan Gašljević