Autor: Marjan Gašljević
Već danima, da ne kažem mjesecima, udarne vijesti u medijima, posebno na portalima, su transferi nogometaša. Nije fora da li će neki polupismeni dripac ganjati loptu ovdje ili ondje fora je koliko će „netko“ izvaliti miliona da taj dripan pređe s igrališta na igralište. Oni koji imalo nešto znaju oko nogometa znaju da se tog dripana, u stvari, ništa ne pita. Iza njega „stoji“ neki kržljavac ili pupan koji s tim dripanom ima robovlasnički ugovor po kojem sav novac ide njemu i sve se njega pita dok dripan dobije nešto siće za sladoled i divlju makinu koja nije na njegovo ime da se, kao, može kurčiti po gradu i navlačiti sline vršnjacima koji „gule“ školu za neku diplomicu. Rijetki znaju da ti dripani, što ih po medijima vole zvati nogometne zvijezde, strepe da ih trener neće potjerati jer se nemaju s čim vratiti u neku svoju vukojebinu iz koje su potekli, a ćaća i meter su već svu imovinu rasprodali u nadi da će im potomak postati stvarna zvijezda. Naslovnice se razbacuju sa stotinama milijuna eura koliko vrijede ti transferi, a većini sirotih čitatelja cure sline.
Zamislite samo nekog hrvatskog umirovljenika s 42 godine radnog staža i mirovinom od, recimo, onih famoznih prosječnih 535 eura kada pročita da je, kao, neki 17 godišnji dripan „dobio“ 100 miliona eura da bi prešao s igrališta na igralište. Da ga jebeš, mora popizditi i pitati se: „Za koji sam kurac radio sve te godine?“
I upravo ti koji su radili sve te godine su najosjetljiviji prema onima koji nemaju. Osjetljivi su i empatični i mnogi drugi u svijetu rada svjesni da ih, prije ili poslije, odlaskom u mirovinu čega odlazak u siromaštvo. I oni ne mogu shvatiti da nekakav takav dripan i stotine sličnih dobivaju sve te silne milijarde dok istovremeno tamo negdje dječica umiru od gladi.
Gledali smo dokumentarac o najsiromašnijoj državi Afrike, Beninima. Poražavajuće za 21. stoljeće. Samo nekoliko tih famoznih transfera modernih robova – gladijatora i ta djeca niti bi bila gladna, a i mogla bi se školovati o čemu ih većina sanja.
Ali ne. Novinare i medije ne zanimaju takve priče. One ne nose čitanost. Čitanost nose nekakvi likovi koji guraju loptu da bi zabavili opet nekakve likove velikih trbuha i šantavih nogu koji tu svoju nesposobnost da se bave bilo kakvim sportom liječe vlasništvom nad tim dripanima. I likuju.
Likuje, tako, jučer i hrvatski Premijer: „Vidjeti će te vi koliko su moje mjere kontrole cijena energenata bile dobre kada ih ukinem idući mjesec!“
Naravno, tko jebe hrvatsku sirotinju, umirovljenike koji, uglavnom, čine isti ti umirovljenici ali i velik dio radnika. Onih običnih. Premijera boli ona stvar za to. On se je osigurao povećavši si plaću za 80%, a osigurao se i povećanjem plaće političkoj bagri među kojima sada više ne razlikujem poziciju od opozicije. Ta tko će se buniti na povećanje plaća od 70 i preko 80 posto.
Pokušao je on umirovljenicima „prodati foru“ o usklađenju od 7,46 %. Neki su i „popušili“ rezignirano s, „bolje išta nego ništa“. Većina ipak nije. Koga briga za to. Malo će galamiti, neki će, u međuvremenu, skviknuti, a oni drugi zaključiti da, „od naših prosvjeda i tako ništa“. A da se i Država brine da što više, napose umirovljenika, „otputuje gore“ vidimo i s ovim egzibicijama oko raspada zdravstvenog sustava, hakiranja, gubljenja nalaza, uputnica i recepata, te dobronamjernih naputaka da se, „pomoć potraži u privatnim poliklinikama.“ Da to košta i koliko doznati će te tamo na licu mjesta. I onda šok. Onaj koji te je poslao iz javnog sustava dočekao te je u tom privatnom.
I tako Premijeru: „Jebat ću vam sve po spisku budete li se bunili. Cijene ćemo još dići, oporezovati ćemo vam i kućne ljubimce, a svinje će riješiti Grlić. Pa će te shvatiti koliko je bio dobar „onaj“ lanjski Premijer.“
