Novinar: Antun Petračić
Jeste li danas u vrućem sunčanom danu, po modrome obasjanom nebu iznad Petrinje primijetili prelete civilnih zrakoplova? Možda i čuli njihove zvukove? U visini vidjeli bijele tragove mlaznih motora! Niste se bojali, ni strahovali…
Kakva razlika od sličnog sunčanog ljetnog ponedjeljka 2. rujna 1991.. koji će za Petrinjce ostati vječno tragičan, smrtonosan, razoran, nezaboravan…
Na današnji dan prije 33 godine Petrinja je pretrpjela jedno od najtežih razaranja u svojoj povijesti. Bio je to prvi otvoreni napad na grad od pobunjenih Srba, paravojnih formacija i ondašnje tzv. JNA.
Zbog navodno ispaljene mine od strane Hrvatske vojske prema tadašnjoj kasarni Vasilj Gaćeša, potpukovnik Slobodan Tarbuk u 12 sati i 18 minuta zaprijetio je hrvatskim snagama i naredio ispaljivanje granata prema Vili Gavrilović. Tim je činom počeo prvi otvoreni napad na grad i ispaljeno 15 granata na Petrinju, ali i na obližnja sela, jer je poslijepodne počeo i minobacački napad na Hrastovicu. Na prigradsko naselje Budičinu samo toga dana ispaljeno je više od 110 minobacačkih mina.
Iza podneva toga ponedjeljka Petrinju su nadlijetali i stravično borbeno djelovali avioni ruske proizvodnje MIG…
Napad na Petrinju nastavljen je i snajperskom vatrom i rafalnom pucnjavom po središtu grada, u 15 sati po ranjenu djecu u Petrinju stigao je helikopter MUP-a, vodile su se i ulične borbe po gradu, a tromblonskim minama zapaljeno je više stambenih objekata. Ulaskom tenkova u grad i njihovim napadima po ulicama, razarani su Dječji vrtić, crkva sv. Lovre, Srednja škola, Općinski sud, zgrada tadašnje Općine i nekoliko privrednih objekata, među kojima Slavijatrans i Gavrilović, Tvornica obuće i zgrada Bolnice. Zbog više požara pozvani su vatrogasci iz Siska i obližnjih mjesta.
Nakon divljanja pobunjenih Srba ostala je materijalna šteta procijenjena na više od 4 i pol milijuna eura. U samom središtu grada uništeno je i oštećeno oko 300 objekata, kuća, stanova i lokala. U Bolnicu Sisak toga ponedjeljka 2. rujna 1991. dovezeno je 11 civila i tri pripadnika ZNG-a. Poginuli su pripadnik ZNG-a Nikola Lokner, pripadnik MUP-a Andrija Rokić i civil Stjepan Bučar.
Petrinja je toga 2. rujna 1991, prije 33 godine, proživjela jedno od najtežih ratnih razaranja u svojoj povijesti i sigurno je da nitko nikada neće zaboraviti taj dan, niti sve ono što je uslijedilo nakon toga prvog otvorenog napada.
Slično krvavo i tragično za domaći hrvatski narod ponovilo se opet u ponedjeljak 16. rujna, a konačni zbjeg za očuvanje života djece, mladih, žena, muškaraca, bez spašavanja bilo kakve privatne imovine stradalnika petrinjskog kraja okončan je ratnom okupacijom našeg zavičaja 21. rujna 1991.
Povratak iz nasilnog ratnog progonstva na stravičnog izgleda svojeg u svome, dočekan je tek četiri godine kasnije, u nedjelju 6. kolovoza 1995. oslobađanjem Petrinje u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.
Za takav krvavi rujan iz 1991. u Petrinji se svakog ovog devetog mjeseca održavaju Dani sjećanja na poginule, nestale, umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve u Domovinskom ratu Grada Petrinje, te na razaranje našeg grada.
Program je višednevan, raznolik, memorijalan, svečan i dostojanstven, a Dani sjećanja 1991.-2024. počeli su na samu 33-godišnjicu prvog neprijateljskog rušenja i ubijanja po Petrinji.
U pokupskom selu Nebojanu, cijeli Domovinski rat našem slobodnom i neosvojivom, obrambenom ozemlju područja Grada Petrinje, obilježeni su važno mjesto dvije nasuprotne obale preko rijeke Kupe.
Od 2.rujna 1991. između Nebojana na desnoj strani i Letovanića na lijevoj obali Kupe počela je danonoćno prometovati Skela spasa. Tako tada nazvana i do danas ostala toga naziva, malim plovilom spašavani su protjerani s Banovine, a u slobodnu Hrvatsku prelazili počesto čak u sedam kilometara dugačkoj koloni pješaka, osobnih vozila, ali i traktora. Na njih samo na brzinu nabačenih stvari i s boka privezanom kravicom ili konjem.
Treba znati i pamtit: bili su to traktori Hrvata, čak četiri godine ranije i prije od onih poslije VRO Oluja razvikanih nakon ratnog poraza druge strane!
Skela spasa, od 2. rujna 1991. jedina prometna veza preko Kupe, nastala je splav volje, snage, zajedništva i jedinstva, korištena je do polovice 1992. godine i zamijenjena čvrstima pontonom, kojeg je privremeno izgradila 36. inženjersko pontonska bojna Dabrovi iz Siska. Do oslobođenja je značila važan komunikacijski objekt, u čijoj su obrani poginuli dragovoljci ZNG Ivan Čaušević, Vlado Čavka i Nikola Kovačević.
Simboličkim prelaskom preko Kupe, danas prijepodne u dva čamca s barjacima i u odorama postrojbi koje su čuvale skelu, održavale pontonski most i pomagali svojim stradalnicima-prognanicima, prošli su nekadašnji pripadnici ZNG, domobrana, policije, 2. A brigade HV, Dabrova i MUP-a.
Hrvatski barjak vinuo je Mario Vuić, dječak iz rata, a potom nebojanski inicijator postavljanja ratnog spomen obilježja. Skelu spasa i njen okoliš treba obogatiti dodatnim sadržajima, što su poduprli domaćini i gosti svečanosti: Darko Dumbović, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana DR Grada Petrinje, Mario Vuić u ime Inicijative mladih „Čuvara uspomena na Domovinski rat“, Mihael Jurić, zamjenik župana SMŽ, gradonačelnica Petrinje, saborska zastupnica Magdalena Komes i general pukovnik Dragutin Repinc, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda. Uz križ pokraj skele i podno ploče s imenima trojice poginulih branitelja na tome mjestu, više izaslanstava, predvođeni roditeljima, djecom i udovicama poginulih hrvatskih branitelja, položilo je vijence i svijeće. Molitvu su predvodili župnik iz Gora don Paško Glasnović i trajni đakon Vjekoslav Uvalić.
