Pojam bablje ljeto javlja se u većem dijelu Europe. U većini slavenskih jezika to su bapske vlasi (od baba – stara žena”, vještica). U narodnom vjerovanju to je razdoblje kad su postojale vještice, a ta paučina bila je njihova kosa. O tome sam čuo na satu biologije od jednog gimnazijskog profesora Šilipetra kojeg smo zvali Šiljo. On nam je o tome pričao ali to je išlo u jedno uho, a izlazilo kroz drugo uho. Tako je to kod školaraca koji se opamete tek kad završe sve te silne škole. Međutim, jednog sunčanog jesenskog dana kad sam išao iz gimnazije prema kući na korzu, slučajno sam pogledao u nebo i ispred te svjetloplave pozadine sam vidio jako puno dugačkih komada paučine. Čak se sjećam da sam bio na onom uglu preko puta “Munjare”. Ta slika mi je još uvijek na mrežnici oka. Od onog, “Šiljo priča priče za djecu”, došlo je do spoznaje da to bablje ljeto stvarno postoji. Itekako da postoji!
To što se dogodilo u Glini na mom putu od gimnazije prema korzu nije uopće ništa posebno. To se događa u jesen u svim zemljama ali ljudi uvijek izmisle neku teoriju iza toga. Naša braća Rusi kažu da je to razdoblje “kad starice na suncu još mogu zagrijati svoje kosti”. Oni u to smislili još u doba kad nije bilo jednakosti spolova pa su za primjer govorili da starice griju kosti. Mi znamo da ni starci nisu od čelika pa im je isto tako dobro da si zagriju kosti.
Ne da mijenjam temu nego sam na brzinu smislim još i ovo. Statistika pokazuje: prosječna starost umrlih žena u 2020. godini bila 80,7 godina, a muškaraca 73.8 godina. Sad se pitam, ali o tome se moram konzultirati s doktorom Strižakom. Dakle, pitam se što bi bilo da kad navršim sedamdeset treću godinu, da odem na operaciju i promijenim spol, pa da me doktori prerade i da budem ženskog roda. Za ime je lako, samo dodam slovo “a” i postanem Marijana. Da li bi onda isto tako živio do prosječnih 80,7 godina? Onda bih pao u kategoriju kad “starice na suncu još mogu zagrijati svoje kosti”. Možda baš zbog toga i duže žive? Pitat ću doktora.
Natrag na bablje ljeto. U većini europskih jezika pojam je najčešće poznat kao bablje ljeto, ali se javljaju i drugi oblici, vezani uglavnom za neki jesenski blagdan, kao što su miholjsko ljeto, martinjsko ljeto (prema sv. Martinu, 11. studenoga), te cigansko (sirotinjsko) ljeto (u Bugarskoj) ili kasno ljeto (u Nizozemskoj). U Nizozemskoj to zovu NAZOMER što bi u prijevodu značilo “poslije ljeta”. Taj njihov “nazomer” počinje treći tjedan kolovoza i traje do ravnodnevnice. Ravnodnevnica je 21. rujna kad su dan i noć jednako dugi. Taj dan je poznat kao početak jeseni.
Ameri i Kanađani su naravno, potisnuli Indijance u rezervate ali su im uzeli imena za rijeke, brda, jezera i šume. Zašto taj dio godine zovu indijansko ljeto? Indijansko ljeto razdoblje je suhog, neuobičajeno toplog vremena krajem listopada ili studenog u središnjim i istočnim Sjedinjenim Državama. Izraz potječe iz Nove Engleske (to je područje na sjeveroistoku SAD-a) i vjerojatno je proizašao iz običaja Indijanaca da u to vrijeme skupljaju zalihe za zimu. To je nekako i najljepše doba za biti u Americi ili Kanadi jer je drveće u šumama i gorama svih boja, a nije zima pa je jako ugodno šetati u prirodi. Treba samo paziti da se ne nagazi kakva zvečarka ili da se ne susretneš s medvjedom.
Što se tiče mog zavičaja na Baniji, situacija je slična jer drveće mijenja boje, a temperatura je još prilično visoka pa je ugodno biti vani na zraku. Jedina razlika između tog perioda i ljeta je da ujutro i navečer zna biti malo hladnije pa tada treba vesta da se zagriju kosti.
By Marijan Jozić
