Autor: Marjan Gašljević
Nakon ljetnog izbivanja iz Siska po povratku mi se sve nekako pobrkalo. Uđem, primjerice, u kuhinju pa zastanem i razgledam se jer ne znam gdje su mi šalice za kavu ili kutija sa šećerom. Prvo sam, dakle, savladavao te svakodnevne prepreke i kada sam ih sveo u razumne okvire krenuo sam u potragu i za drugim saznanjima za koja sam bio uskraćen ta tri mjeseca. Što bi bilo logično kao slijedeće? Gradska politička scena, naravno.
Kako najpouzdanije doznati relevantne informacije do li propitati se kod insajdera. U mom slučaju insajderi su pouzdani stranački kadrovi uvijek na usluzi gospodinu predsjedniku ma koji to bio. Dugotrajno iskustvu, manje više, bivstvovanja u Stranci nepogrješivo me usmjerava prema tim likovima koji mi, u principu, nisu, kako se ono lijepo kaže, stranački prijatelji. Jedan od prvih koga sretoh, a i gdje drugdje, pred ulazom u Tržnicu. Sukladno naputcima lokalnih stranačkih prvaka on se tu muva da bi popratio tko s kim razgovara i eventualno pije kavu te o tome izvjestio stranački vrh koji bi procijenio da li, eventualno, postoje elementi zastranjivanja i sukladno tomu donio odluku o djelovanju. Ovaj insajder pouzdan je na razini dva plaćena gemišta a za treći bi prodao i vlastitu mamu. Dakle, ako sretnete ozbiljnog, starijeg gospodina, prosjede kose, visine cca 185 cm s jednim dioptrijskim naočalama visoko u kosi a drugima obješenim na lajnu oko vrata korisnika bosanske, hrvatske i njemačke mirovine slobodno se obratite za preporuku za neko ministarsko, doministarsko, pročelničko ili načelničko mjesto u kvoti Stranke. Usput, pružiti će vam i potrebite informacije tko su kandidati za gradonačelničko mjesto na slijedećim lokalnim izborima i kako tko do njih kotira na unutarstranačkoj ljestvici. Tu će te sresti i neizbježnog Tomu, drhtavog, sićušnog starčića koji, kada se previše zanese i uzbudi u tumačenju programskih načela Temeljnog ogranka, mora pridržavati gebis. Još jedan pouzdani tip je Jura kojeg će te sresti kako baulja ulicama s psićem 50 nijansi sive za kojeg još nisam siguran da li pas vodi njega ili on psa.
Viša insajderska razina okuplja se u kafiću zagađujući šetnicu velikog i časnog Slave Strigla. Po ovoj bratiji može se komotno porihtati netočni sat. Sičušni sedamdesetogodišnjak uredno obrijane, sjajne, okrugle glave koji, kao da su ga u taj čas skinuli s rašlji na kojima se sušio svinjički šaran, uglavnom vodi riječ. Ako primjeti da ga tko od društva tog trenutka ne sluša odmah se laća mobitela i zove Kokolinu, Mamića, Plenkija, Vasu ili Hrušćova osobno. Naravno da je tu i da se povremeno uključi u priču i sam predsjednik s više crnih pojasa od Bruce-a Lee-ja i otpremnina više od svih otpuštenih zaposlenika HŽ Čišćenja i njege i RVR-a zajedno. Ostali, inžinjer prometa nezainteresirani ili inžinjer prometa zainteresirani uglavnom slušaju jer se još nisu odlučili da li je „veća škola“ VSS ili VŠS što im je dvojba ostala još iz vremena kada su se trebali odlučiti koju će diplomu platiti. Seljačka logika im je rekla da je veća škola ona koja je skuplja i to je to.
Dakle, prvoj insajderskoj razini dovoljno je platiti nekoliko gemišta što je promašena investicija ako kupiš jednu pivu i neprimjetno sjedneš sakriven iza lipe i slušaš o čemu se priča na drugoj insajderskoj razini. Ako te prokljuve ili ti nešto ostane nedorečeno prva insajderska razina uvijek dobro dođe.
I onda kada prikupiš osnovne informacije i poluinformacije, smjerove i političke želje, na naprijed kazani način kreneš u brušenje saznanja na način da „hvataš“ pojedine kandidate u trenutcima osame. Kada, recimo, budućeg kandidata za gradonačelnika, ministra ili dominstra ( bar on misli da to jest) „uhvatiš“ i privedeš na prijateljsku kavicu, prigodno mu se isplačeš na ramenu i pustiš nekoliko suza nad njegovom političkom sudbinom sve proklinjući stranačke prijatelje koji mu podmeću nogu i koji, naravno, nisu dostojni niti čistiti mu ciplele otvori se srce kandidata pa ti prospe svu tugu svoje kandidature. Zakotrljaju se neprijatelji, zavidnici, prokletnici, podjebnici, jebnici, dojebnici, kurve i svodnici.
I, onda, tako preko nekoliko puta. Poslije punog kruga dobiješ vreću puzzli koje, za razliku od pravih, možeš beskonačno slagati u slike koje su ti, recimo, dopadljive ili prihvatljive.
I onda na kraju kada sve to složiš, posložiš, razmjestiš i smjestiš zaključak je:
Koji mi je, klinac, sve to trebalo. I bez svega tog truda i trpljenja sam znao da u toj bratiji nitko s nikim. Da svatko svakoga u svakom trenutku. Da je prava uživancija otići nekud daleko, pa i u fikciji, isključiti internet, televiziju, radio, mobitel, ne kupovati novine, ne ići u kafiće gdje svježu dnevnu štampu drže na šanku i izbjegavati pod svaku cijenu insajdere svih razina.
Da li je to utopija ili samo žal za ljetom?
