Autor: Marjan Gašljević
Ako premijer Plenković osobno kaže da su svi koji pišu i piskaraju onako kako se njemu ne sviđa debili. Ja, eto, povremeno piskaram. Jesam li, zbilja, debil?
Negdje tamo 92. godine dok je uvaženi premijer Plenković ispijao kavu sa šlagom i grickao croasane po Parizu i Briselu ja sam, skupa s tisućama drugih, nosio šarenu odoru i šljem s hrvatskim grbom, te teglio i u krevet, kada bi ga imao, pušku. Nekako, u to vrijeme, u jednoj vojarni u okolici grada okupljali smo vojnike, opremu i naoružanje. Uglavnom se nije govorilo o razlozima okupljanja, spominjalo se samo „formiranje novih postrojbi“. Skidale bi se stare oznake „HV“ i, eventualne oznake pripadnosti prethodne postrojbe. Kada bi se „posložila“ jedinica razine, negdje, prosječne taktičke skupine dečki bi odlazili na dugo putovanje do doline Neretve ili nešto bliže, Kupres i širu okolicu. O doživljajima se priča samo kada se sretnemo, ono nas što je preostalo, na kavi. Tko zna za Klepce i Tasovčiće? Rijetki.
Što se, u stvari, nalazi u Wiesbadenu? Sada, u principu, svi znamo. NATO baza u kojoj se okupljaju trupe i tehnika tog Saveza. Radi čega se okupljaju? Sigurno ne radi branja jagoda u poljima podno Klepaca i Tasovčića.
I onda kada se netko usudi izustiti da, možda, ta okupljanja imaju veze s ratom u Ukrajini uvaženi premijer Plenković popizdi i sve koji tako misle, govore i pišu nazove debilima. Jebiga Plenky, nije fer bar prema onima čiji je IQ između 50 i 70.
I dok ti peder i kroner čuvaju leđa na pressicama na kojima debilima nazivaš one koji su s druge strane mikrofona i kamera itekako dobro znaš da tvoja djeca neće u „Wiesbaden“ ma kolike dnevnice bile, a ovoj dvojki i tako je svejedno.
Čudi me, u principu, kako se silni hrvatski analitičari ne usude komentirati upravo mrsku činjenicu krvavih ratnih sukoba i prijetnji u dijelovima oko nas koji mogu eskalirati u svakom trenutku. Njihova promišljanja mi nekako idu „linijom manjeg otpora“, „ne bi se štel zamjerati“. Da li će Plenković, ako ekipa iz Wiesbadena dobije zapovijed da se izmjesti u Ukrajinu, dreknuti: „Ne može!“ Teško i nemoguće. Ta mi smo dio NATO sustava.
U cijeloj toj priči, makar to ništa ne značilo, jako ružno zvuči prepucavanje s Milanovićem. Obostrani nizovi uvreda sigurno građane Hrvatske neće uvjeriti da hrvatski časnici (vojnici) idu u Wiesbaden samo po dnevnice. Ma da su samo i dnevnice Hrvatska je, po deafultu, uključena u rat. Želimo li to? Časnik po časnik, vojnik po vojnik. Treba li nam da se u Hrvatsku vrati prvi lijes prekriven zastavom da se prizovemo pameti? U svakom slučaju, sa ili bez Wiesbadena, moramo ozbiljno razmišljati, bez suvišnog glumatanja, o opremanju Hrvatske vojske i obuci hrvatskih vojnika ali isključivo za obranu Hrvatske, a ne tamo neke avanture na koje nas, na žalost, obvezuju ugovori.
Hrvatska mladost je u anketi od neki dan jasno kazala da ne želi u vojsku. Ne u rat, u vojsku, a ulazak u vojsku je korak pred ulazak u rat. Pitajmo se zašto je to tako? Tako bi danas u slučaju ugroze branio Hrvatsku? Mi 70-80 godišnji veterani Domovinskog rata uz izuzeće, naravno, one polovice lažnjaka od 510 tisuća branitelja?
Pitam jednog od najvatrenijih branitelja uz uvažavanje njegovog statusa branitelja i stradalnika, notornog Ćipu, da li je pouzdano siguran kuda bi danas okrenuo cijev? Ja dvojim.
Da li sam, dakle, debil Premijeru?
