Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Mustafa Turhan on Unsplash
Sutra je Bogojavljenje, dan kada se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, odnosno u osobi Isusa Krista. Ovaj blagdan kod nas po tradiciji označava svršetak božićnoga vremena, koje završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja. Te se nedjelje slavi Krštenje Gospodinovo pa ga zovu i Vodokršće.
Kod nas je za Bogojavljenje uvriježen naziv Sveta tri kralja, a odnosi se na tri kralja (ili mudraca), koji su se prema Evanđelju došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu.
Bogojavljenje se kao blagdan javlja na Istoku, prvi spomen Bogojavljenja nalazi se u tekstu Klementa Aleksandrijskog (na prijelazu iz 2. u 3. st.), dok se na Zapadu prvo javlja proslava Božića. Potkraj 4. stoljeća na Zapadu se uvodi proslava Bogojavljenja 6. siječnja. Božić ostaje blagdan Isusova rođenja dok se Bogojavljenje slavi u spomen pohoda tri mudraca i Isusova krštenja. U isto se vrijeme i na Istoku uvodi blagdan Božića, pa Bogojavljenje gubi značenje blagdana u kojem se slave događaji vezani uz Isusovo rođenje. U pravoslavnim se crkvama umjesto na poklonstvo Sveta tri kralja u Betlehemu prilikom ovog blagdana naglasak stavlja na Isusovo krštenje u rijeci Jordan, odnosno na događaj kada je prema predanju Isus po navršenih 30 godina došao na Jordan kako bi ga krstio sveti Ivan Krstitelj.
Sveta tri kralja, koje danas slavimo, se u Evanđelju nazivaju magoi, plural od lat. Magus. Riječ dolazi odgrč. μάγος (mágos), a vuče porijeklo od staroperzijskog maguŝ i avestanskog magâunô i ima različita značenja: mudraci, učenjaci, zvjezdočitači, magičari, a označava one koji su znali odgonetnuti tajne ljudske mudrosti iz predanja i vidjeti znakove u prirodi, kao i one što traže istinu. Našu današnju sliku o tri kralja u velikoj su mjeri odredila dvojica teologa iz trećeg stoljeća. Origen Aleksandrijski je u svom djelu Contra Celsum protumačio simboliku darova koje su oni poklonili Isusu gdje zlato upućuje na Isusovo kraljevsko dostojanstvo, tamjan na njegovo božanstvo, a smirna simbolizira smrt, dok je Tertulijan u svom apologetskom spisu Adversus Judaeos (Protiv Židova) pozivajući se na Psalme ustvrdio kako se grčki izraz magi odnosi na kraljeve.
Dušmani će njegovi preda nj kleknuti
i protivnici lizati prašinu.
Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.
(Psalmi 72; Biblija, KS)
O Sveta tri kralja Novi zavjet ne donosi nikakve pojedinosti. Jedino se navodi da su došli s istoka. Što se njihovog broja tiče u zapadnom kršćanstvu uvriježeno je mišljenje da su bila trojica što se temelji na činjenici da se spominju tri poklona i na tvrdnji Origena Aleksandrijskog o trojici kraljeva koji su se došli pokloniti. No, u Domitilskim katakombama u Rimu pronađena je ranokršćanska freska koja prikazuje četiri kralja/mudraca, dok se u drugoj katakombi nalazi freska s prikazom samo dva mudraca. Isto tako, legenda o četvrtom mudracu, koji je zakasnio u Betlehem ali dolazi na Golgotu, pojavljuje se u literaturi 19. i 20. stoljeća. Da je broj mudraca upitan vidljivo je i iz sirijske crkvene tradicije koja spominje dvanaestoricu navodeći i njihova imena: Zarvandades, Hormisdas, Gusnasaphus, Arsaces, Zarvandades, Orrhoes, Artaxestes, Estunabudanes, Maruchus, Assuerus, Sardalachus i Merodachus.
Ovo nas dovodi do pitanja o imenima trojice mudraca. Prema nekim izvorima zapadno kršćanstvo je imena Gašpar, Melkior i Baltazar preuzelo iz Excerpta Latina Barbari, latinskog prijevoda grčkog rukopisa nastalog oko 500. godine u Aleksandriji. No, u nekim zemljama oni su poznati su pod drugačijim imenima, tako ih recimo u Etiopiji zovu Tanisuam, Mika i Sisisba, a u Armeniji poznaju samo dvojicu koji se zovu Kagba i Badadilma.
Odgovor na pitanje otkud su tri kralja došla počinje se pojavljivati u mirakulima – srednjovjekovnim liturgijskim dramama. Tako se u njemačkom mirakulu iz 14. st. navodi da je Melkior kralj Arabije, Baltazar Sabe, a Gašpar Kaldeje (antičke države na području Mezopotamije), dok ih francuski mirakuli od 11. st. nadalje smještaju u Aziju, Afriku i Europu. Valja spomenuti kako je još u 7. stoljeću benediktinac Beda Časni povezao tri kralja s tri tada poznata kontinenta. Zato se na slikama jedan od trojice kraljeva prikazuje kao crnac, što je simbolična poruka da se čitav svijet treba pokloniti Isusu Kristu. Osim toga njih trojica prikazuju se kao starac, muškarac u zrelim godinama i mladić, čime se ističe da bi svi ljudi, od djece pa do staraca, trebali Isusa prepoznati kao Boga.
Često se uz Sveta tri kralja govori o objavi poganima jer se smatra da su Baltazar, Melkior i Gašpar pripadnici poganskih naroda koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo tako što im je javio o rođenju Spasitelja.
Prema predanju relikvije tri kralja pronašla je na jednom od svojih hodočašća po Palestini sv. Jelena Križarica (majka Konstantina Velikog) i dopremila ih u Konstantinopolj. Da bi ih car potom poklonio biskupu Eustorgius iz Milana, da bi nakon što je njemački car Friedrich Barbarossa nakon što je osvojio Milano 1164. poklonio nadbiskupu Kölna te su iste prebačene u najljepšu njemačku katedralu gdje se i danas nalaze.
Na današnji dan vrši se i blagoslov vode koja se koristi za blagoslov kuća i obitelji, a svećenici tom prilikom poklanjaju i nadvratnike sa slovima G, M i B, koji zapravo označavaju inicijale Gašpara, Melkiora i Baltazara.
Kod naših se ljudi uvriježio običaj da na Sveta tri kralja raskite božićno drvce. No, Katolička crkva uči da se bor treba raskititi po svršetku božićnog vremena koje prema odluci Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.) traje od Badnjeg dana do nedjelje nakon Bogojavljenja. Prije je božićno vrijeme trajalo još duže, sve do Svijećnice (odnosno Prikazanja Gospodinova u Hramu) poznate i kao Kandelora u Dalmaciji ili Svitlomarinje u Slavoniji, koja pada 2. veljače i nećete napraviti ništa krivo ako vaš bor ostavite u kući do tada.
