Autor: Aleksandar Olujić
Danas, 6. siječnja, pripadnici crkava koje upotrebljavaju julijanski kalendar slave Badnji dan. Kod nas se u pravilu radi o pravoslavnim vjernicima, većinom pripadnicima Srpske pravoslavne Crkve, no ovaj kalendar su u upotrebi još zadržale brojne druge pravoslavne Crkve, ali i neke druge vjerske zajednice.
Uz Badnji dan vezan je jedan drevni običaj: paljenje badnjaka. Isti je nekoć bio raširen kako među pravoslavnim tako i među katoličkim življem na ovim prostorima, ali je danas ostao sačuvan kao dio proslave Badnje večeri u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.
Badnjak je grana ili cijelo stablo mladog hrasta ili cera (u krajevima gdje nema hrasta uzima drvo bukve ili graba, ali i kruške i šljive, a ponegdje masline ili lovora), kojeg treba posjeći na sam Badnji dan i to rano ujutro prije izlaska sunca. Prema badnjaku se ophodi kao prema živom biću (osobi) te ga se, prije nego se posiječe, pozdravlja i poljubi. Prije zasijecanja se izmoli molitva i posipa ga se žitom i/ili vinom, a prvi iver od zasijecanja se nosi kući jer je rašireno vjerovanje da će tamo gdje se taj iver stavi doći do probitka. Badnjak se unosi u kuću uvečer, što treba napraviti domaćin ili neki drugi odrasli muškarac pazeći da u kuću stupi desnom nogom i polaže ga na ognjište. Usto se po podu u kući prostre slama i u nju se ubace orasi, suho voće i žito.
Korijeni običaja vezanih uz proslavu Badnjeg dana mogu se pronaći u mitologiji i ritualima koje su upražnjavali stari Slaveni a koji su se stopili s kršćanskim vjerovanjima. Tako su stari Slaveni vjerovali da su određena stabla staništa bogova i njima se prinosila žrtva (med, žito i vino), a spaljivanje badnjaka dovodi se i u vezu s kultom vatre. Nadalje, indikativan je izbor hrasta, drveta koje je posvećeno Perunu, za badnjak što snažno podupire navedene stavove. S druge strane paljenje badnjaka nosi u sebi kršćansku simboliku, pošto on predstavlja drvo kojim su pastiri, kojima je anđeo Gospodnji rekao da se rodio Spasitelj, naložili vatru u betlehemskoj štali (pećini) kako bi se Bogorodica i Isus mogli ogrijati, a istovremeno simbolizira i drveni križ na kojemu je Isus razapet.
Valja spomenuti kako se običaji slični ovima mogu naći i kod drugih europskih naroda, kod kojih je također za Božić bio raširen, danas zaboravljen, ritual unošenja debla u kuću i loženja istog na ognjištu. U Engleskoj se takvo drvo zvalo Yule log ili Christmas block, u Njemačkoj Christklotz, Skandinaviji Julekubbe, a u Francuskoj Bûche de Noël ili Cacho fiò. U Njemačkoj je bio običaj da Christklotz gori od Božića do Sveta tri kralja, njegov se pepeo posipao po poljima a ostaci su štitili od nesreće, dok je onaj koji je imao čast posjeći ga te godine bio siguran od zla.
Svoje porijeklo ovaj je običaj imao u germanskim paganskim ritualima proslave zimskog solsticija, kada je prema tadašnjem vjerovanju nastupao period u kojemu vrata svijeta živih i svijeta duhova ostaju otvorena pa duhovi, vilenjaci i drugi stvorovi predvođeni jahačem na bijelom konju (Odinom ili Votanom) uz buku, stenjanje i vrisku izvode po zraku svoj divlji lov. Sve to traje 12 noći, a Yule log bi trebao ljudima cijelo to vrijeme davati svjetlost. Primanjem kršćanstva ovaj ritual je uklopljen u božićne običaje.
Zanimljivo je i to da se u Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu, Kanadi i njemačkoj pokrajini Saarland za Božić priprema prigodni kolač u obliku cjepanice koji se zove Bûche de Noël. Sličan kolač pripravljaju i u drugim dijelovima Njemačke (Sachsen, Thüringen) gdje ga zovu Bismarck-Eiche.
Kao i kod drugih naroda i kod Srba se običaj paljenja badnjaka u privatnim kućama, zbog nedostatka otvorenog ognjišta. s vremenom izgubio, ali je ostao sačuvan kao dio javne proslave te se danas izvodi na javnim prostorima, obično ispred crkava i uvijek privlači veći broj ljudi,
Kod srpskog pravoslavnog življa je običaj da se danas pozdravlja riječima: “Na dobro vam došao Badnji dan!”
Na što se odgovara: “I s tobom Bog dao zajedno!”
