Autor: Marjan Gašljević
Naruži me, tako, neki dan nakon jedne objave jedan poznanik, hrvatski branitelj, junak obrane, ratni vojni invalid, član lokalnog braniteljskog komiteta i što ti je znam što sve još kako u toj objavi nisam ravnopravno komentirao predsjedničke kandidate. Kao, nije u redu što favoriziram, po njegovom sudu, Milanovića. Hajde dobro, demokracija na hrvatski način.
Jučerašnje sučeljavanje kandidata nisam gledao jer već danima ne gledam televiziju, bar te programe u kojima se prodaju političari. Ako je već prodaja u pitanju lakše mi je i prihvatljivije gledati ako mi televizija baš toliko zafali) one emisije u kojima prodaju sve one čudotvorne lijekove, pripravke, ležajeve, masažere, … pa kaže: „Ako nazove te odmah …“ Ili: „ako naručite dva proizvoda još jedan dobijete badava“.
I da, baš mi je od jučer tema te trgovačke fore i eskapade. Najnovija je fora s onim tanjušnim vrećicama u koje smo trpali i vagali najčešće voće i povrće koje sada koštaju nešto centi. Zašto nešto? Ona nesretna cijena te vrećice od 1 cent je, valjda, samo preporuka. Jučer sam, naime, u jednoj pekari tu vrećicu platio 10 centi. „I to je to!“ Kaže mi prodavačica uzimajući tih nesretnih 10 centa. Mali bijeli kruh i vrećica 1 euro i 10 centa? U drugoj pekari dan poslije dvoji „prstići“ 1 euro. Prodavačica mi ih ugura u vrećicu (ne u papirnu) 1 euro i jedan cent. Platim s kovanicom od 2 eura. Ona strpljivo vraća šaku kusura od 99 centa. Podlo, kako to meni i priliči, izađem iz pekare i odmah se vratim: „Dvoje prstiće, molim. I vrećicu“. Platim opet kovanicom od 2 eura. Stresem šaku sitniša u džep i izađem da bih se opat vratio i platio 1,01 euro kovanicom od 2 eura. Prodavačica cvili i moli me „1 cent sitnog“. „Nemam!“ Vraća mi 1 euro. „ E neću, neću vaš novac. Hoću kusur od 99 centi.“
Čitam komentare po mrežama kako neki mudri ljudi opravdavaju ovaj 1 cent, „te nosite svoje torbe, te ovo, te ono“. Ponesem svoju torbu u odluci da neću ni pod koju cijenu kupovati vrećicu za 1 cent. Strpam u torbu kruh, pa preko njega nabacam nekoliko limuna, buntić banana, šaku petrusine i par mrkvi te nekoliko krumpira, da bi na vrh nabacio 2 pileća hrbtića i komad carskog. Savršeno.
Obrnutim redom kako sam trpao u torbu izbacujem robu na traku pred blagajnom. Kotrljaju se limuni, bježakaju krumpiri, ….
Onaj tko je izmislio tu nesretnu vrećicu za 1 cent očito nikada nije išao u običnu kupovinu. I da, koliko može biti najskuplje naplaćena ta nesretna vrećica i što s onim koji te vrećice ne naplaćuju?
Na koncu što ima veze što moramo platiti tu vrećicu kada nam ide tako dobro. Bar tako kaže Premijer i njegov ministar financija. To da nam je inflacija najveća u eurozoni je, kažu, dobro. To što cijene neumjereno rastu iz dana u dan, kažu, i to je dobro. Rastu, kažu, i plaće. Eto, recimo, to ne kažu, minimalna bruto plaća u 2025. je 970 eura za razliku od one u 2024. koja je bila 840 eura. Lijepo, na prvu jer 15,48 % izgleda moćno. Račun, po račun, bar tako računa RRiF je povećanje za prosječnih, ne 130 eura, nego za 21 euro netto. Kako su te brojke varljive, aaa? O tome se ne govori. Nisam ovih dana čuo niti da se Premijer pohvalio i poskupljenjem struje. Nije, samo nas uvjerava kako smo dobro prošli uslijed mjera koje su donijete nešto poslije potresa. Ne pamtimo mi tako dugo. Koliko li je samo u tih godina bilo afera, smjena i zatvorenih „viđenih“!
Sve u svemu dobro je, posebno za nas umirovljenike, što kada idemo u nabavku nećemo morati kupovati vrećicu za 1 ili više centi ovisno o milosti (nemilosti) trgovca. Frtalj kruha u lijevi džep, hrenovke s akcije i jugurt na isteku roka trajanja u desni. I što i gdje još? Ništa više. Za prosječnog hrvatskog umirovljenika s ovim menijem je svaki dan blagdan. Kaj ne, Premijeru?
