Autor: Marjan Gašljević
Tko od nas koji smo bili klinci 60-tih, 70-tih godina nije sanjao da bude revolveraš. Erp, Doc. Holidey, Billi Kid, Talični Tom ili, bar, Kalamiti Jane. Gutali smo romane i stripove u kojima su opisana njihova junaštva poistovjećujući se s njima. I taman sam zaboravio te svoje uzore iz rane mladosti kad ono Dabro.
Dobroćudni bećar, kako ga opisuje (brani) njegov šef Penava zapucao je 15 dugih devet ravno u mrakaču ne misleći da se u toj mrakači muva neka nevina osoba. Prva mu je obrana da je pucao s ćorcima. Tko imalo zna o oružju jasno mu je da ta priča ne drži vodu.
Nema veze, Dabro je s ćorcima pucao i do sada kao ministar. Ni njegovi stranački nisu puno bolji. I Šušnjarina kifla malo liči na pucaljku. I to pucaljku koja, pouzdano, puca ćorcima.
Dabro se je izvukao iz skandala s diplomom koju ne na gdje je i kako iskopao i još nekih skalndalčića ali sam je uvjeren da je on, usprkos svim tim dvojbama, dobar manager.
Ostavka je pala u sitne noćne sate, navodno po „nagovoru“ samog Hefe-a kojemu je to još jedna u nizu loših radarskih orisa. Hakirali mi davno radare, a naši stručnjaci nikako da poprave softvere. Zanimljivo, u kojoj god sredini je neko sranje ono se, namah, hakiraju njihove unutarnje mreže. Pa, onda, idemo opet ispočetka.
Dabro je, dakle, bivši. Puškarati će u Saboru. Super, baš tamo nam trebaju provjereni revolveraši. Upitno je samo u kom će smjeru uperiti cijev i da li će opet pucati samo ćorcima, a može zaigrati sa sabornicima i ruski rulet.
Nikoga, naravno, nije previše „trznulo“ što lijekove od Nove godine moramo skupo plaćati usprkos dopunskom. Kako su umirovljenici najviše korisnici lijekova bog boleština koje ih u trećoj dobi uporno prate jasno je da mnogi neće moći konzumirati pravo na zdravstvenu zaštitu jednostavno jer nemaju niti za preživljavanje, a kamo li za skupe, nužne, lijekove.
Kada sam neki dan objavio tekst na tu temu jedna me je pratiteljica na mrežama upitala „kako ja kao RVI nemam pravo na besplatne lijekova usprkos zakonskom dopunskom, a drugi RVI se nešto i ne žale na skupe lijekove“? Revolveraši, dakle, uvijek znaju što rade. Bili bećari ili samo bitange.
Eto, draga gospođo, ja sam, kao i mnogo puta, pogriješio. Investiranje mi, jednostavno, nije jača strana. Većina tih RVI blagovremeno je investirala u status i invalidsku braniteljsku mirovinu jednokratno uplativši tih 3 do 5 tisuća maraka dr. Rubali, doktorici Herman i drugima da im „srede“ status. Oni su tada i prestali biti korisnici zdravstvenih usluga, a s tim i lijekova pa komotno mogu uživati u mirovini jer im „uganuće globa“, ogrebotina od čavla“ i slične „teške ozljede zadobivene u obrani RH“ danas ne čine tegobe pa tridesetak godina poslije teških muka oko kladare i kafića i nemaju potrebe za lijekovima. Ja, eto, nisam tada uložio um mirovinu već sam se vratio u sustav rada misleći da je to ispravno jer se nisam osjećao toliko bolesnim usprkos zadobivenim ozljedama. I tako, draga gospođo, sada, kada su ozljede i rad došle na naplatu radnička mirovina koju primam jednostavno nije dostatna za učinkovito i kvalitetno liječenje. Umrijeti, dakle, od gladi ili bog neliječenja pitanje je, vječno, sad.
S druge, pak, strane izbori su protutnjali. Hrvatska je izabrala. Građanima se sada „maže“ da li će ili neće neki doći na inauguraciju. Koga briga. A koliko je to važno jasno je i razložno u jednoj rečenici rekao jedan dragi prijatelj koji itekako kuži politiku: „Što bi Vučić dao da u Srbiji ima jednog Milanovića!“ Pa, revolveraši, idemo puškarati.
