Autor: Marjan Gašljević
Svakodnevno gledam kako susjeda šeće nekog psića veličine tenisice broj 35 pa kada dođe do susjedove ograde iza koje šefuje ogromna psina ova minijatura od psa popizdi. Bjesomučno laje i zateže špagicu na kojoj je susjeda vodi sve se zalijećući prema ogradi iza koje je znatiželjno, s visine promatra psina. Mjesecima sam u napasti da uzmem to minijaturno lajalo i prebacim ga preko ograde da vidim što bi se desilo.
Tako nekako jučer u Davosu i naš Premijer „zalajao“ pred svjetskim „psinama“. Iznenađujuće je počeo hvaliti Putina. Poslije svih prozivki po Hrvatskoj u kojima je pobrojavao „rusofile“ kao najgore unutarnje neprijatelje i društveni šljam okrenuo je i sam njihovim stazama koje su mu već ranije utrli njegov Grlić Radman, pa Kolinda i ostalo društvo.
U stvari Plenković se nije iznenada „zaljubio“ u Putina i zaboravio sve što je govorio do sada i dao Ukrajini već se radi o puno pragmatičnijoj stvari. Plenković je u Hrvatskoj na „političkom izdisaju“, a u EU je odavno pročitan i otpisan pa si je, kao ovaj psić i početka priče, počeo tražiti prostora. Hvaleći Putina i Rusiju na fin se, pritajen način ponudio za lidera koji bi mogao voditi mirovne pregovore za prekid rata u Ukrajini. Što jest jest bio bi mu to savršen izlaz iz situacije u koju se doveo, međutim „velika žuta psina“ s druge strane ograde daleko više voli lidere koji voze desno, a to Plenković sigurno nije.
Sve u svemu u Hrvatskoj, dakle, više nije sramota nego kompliment ako te netko nazove rusofilom. Držite se toga ako želite napredovati samo, ako vam baš nije gušt i potreba, ne pucajte ni u mrak, ni u zrak.
A „pucanj u prazno“ je, po mom mišljenju, današnji bojkot kupovanja. 800 000 hrvatskih umirovljenika skoro svakodnevno „bojkotira“ kupovinu. Ne što žele nego što nemaju s čim u kupovinu. Krajnje ja licemjerno što su bojkot „povukli“ i neki ministri i drugi likovi iz vlasti. Fore s „pečenjem kruha“ i „kiflicama od 7 eura“ su toliko prizemne i podcjenjujuće da je to sramotno. Tih većina umirovljenika od kojih ti likovi imaju 25 puta veću plaću nego oni mirovinu žive od prežgane juhe u koju natrgaju komadiće starog kruha. Kako se nisu sjetili da bi trebali bojkotirati vlast koja ja iste te umirovljenike dovela do i ispod praga siromaštva, a daleko od toga nije ni velik broj radnika s minimalnom plaćom koju dio poslodavaca još više umanje manipuliranjem sa satnicom radnog vremena što je, na žalost, po zakonu.
Zašto ti licemjeri ne poduzmu mjere, a mogu i ima ih, da se podivljale cijene svedu na razumnu mjeru, a inflacija stavi pod kontrolu.
Neki mi dan jedan prijatelj u trgovačkom centru pokazuje Podravkine krastavce i ciklu u tegli. Veli mi: „Tu su 2,69 eura, a jučer sam u Celju iste takve platio 80 centi.“ Hm?
U susjednoj nam Srbiji građani su tjednima na ulici, a danas masovka. Diktatorska kvazi demokracija po Vučiću prilazi svome kraju samo da završi bez krvi ma koliko mi voljeli Srbe ili ne.
Plenković, na svoju sreću, ima ono što Vučić nema. Plenković, naime, ima Milanovića. Njihovi „igrokazi“ zabavljaju građane ali i toj zavaranciji bliži se kraj. Krulji građanima u želudcu dok gledaju elite kako se bogate i razbacuju. Građanima, naime, nije do zajebancije. Igre su ostale, kruha je sve manje. Plenkoviću, tvoje isprazne, polovične brojke s kojima se razbacuješ sve manje su vjerodostojne. Siromašni umirovljenici su te davno pročitali. Zar tebi tvojim poltronima nije tužno gledati bake i djedove, ostarjele majke i očeve koji su stvarali i stvorili ovu državu kako prosvjeduju, kako traže samo no malo za dostojanstvenu starost. Komadić kruha za koji neće morati založiti teško stečenu kuću ili stan. Hrvatska se, konačno, budi. Još samo nedostaju mladi da kažu što ih tišti, a ne da bježe iz Hrvatske koja je već debelo devastirana imovinski, ljudski, demografski, kadrovski, …
