2.8 C
Petrinja
Monday, February 10, 2025
spot_img

Tarzanova kuća

Autor: Marjan Gašljević

Tamo negdje davne 1966. godine tadašnji ŽTP Zagreb krenuo je s kapitalnom investicijom rekonstrukcije željezničke pruge Zagreb – Sisak – Sunja – Novska. Industrijalizacija bivše države uzela je zamah, a sama izgradnja industrijskih kapaciteta i razvoj proizvodnje uvjetovan je prometom i prometnim pravcima koji mogu zadovoljiti potrebe prijevoza, kako sirovina tako i, gotovih proizvoda. Postojeća pruga odjednom je postala „usko grlo“ prometnog pravca usprkos činjenici da je tzv. „Dugoselska pruga“ bila, faktički, desni kolosijek, a „Sisačka“ lijevi kolosijek Balkanske transverzale. Dodatni „teret“ sisačkoj pruzi bila je pruga od Sunje prema moru Split. Šibenik, Zadar) i Prijedoru (Banjaluci, Doboju, Sarajevu).

Tehnički kazano promet na pruzi odvijao se u „odjavnom razmaku“ što nije omogućavalo dovoljnu propusnu moć pruge, a s tim i broj vlakova u prometu. Sve se, u stvari, odvijalo „na žgance“. Ključ prometa bila je riječ prometnika na koju bi se signali dizali ručno kao i branici, a skretnice bi prebacivali skretničari, također, ručno sve to ključareći hrpom ključeva koje su stalno teglili sa sobom. Sigurnost prometa bila je, dakle, u „ključevnoj ovisnosti“ koja je, koliko toliko, onemogućavala eventualne pogreške i nesporazume u komunikaciji koja se, usput kazano, zapisivala u  beskonačnim i bezbrojnim fonogramima.

Da bi se propusnost i sigurnost podigla na višu razinu krenulo se, prvo, u pripreme modernizacije što je iziskivalo izgradnju objekata u koje će biti smještena tehnika. Za kolodvore Greda, Sisak, Sisak Predgrađe (od 1992. Sisak Caprag) pa sve do Novske odlučeno je da se ugradi sustav upravljanja prometom tipa Integra tada najmoderniji „jauk“ tehnike, a umjesto odjavnica krenulo se s izgradnjom APB-a (automatskog pružnog bloka) isto Integrinog koji, na našoj pruzi, omugućava slijeđenje vlakova na, teoretskih, 1300 metara ili cca 2 minute. Lekenik i Turopolje ostali su u osiguranju Simens druge generacije, kao i Glavni Kolodvor, dok je Velika Gorica dobila treću generaciju Simensa, a Klara ostala u starom osiguranju „na žgance“.

Pored manje vidljivih građevina uz prugu koje su osiguravale napajanje uređaja i povezivanje sustava najočiglednija i najupečatljivija građevina sagrađena je u  željezničkom kolodvoru Sisak. Neobična betonska građevina nalik na gljivu preko puta Žepićeve kuće uz dvostruku „rampu“ koja je bila više spuštene nego što bi propuštala vozila preko spleta kolosijeka imeđu Teretne i Putničke.  s ostakljenim prozorima bila je prava atrakcija koje je odmah dobila ime, u neznanju građana čemu služi, Tarzanova kuća.

Taranova kuća, u stvari, bila je namijenjena za smještaj relejne prostorije kao srca sustava upravljanja i a smještaj komandnog stola s kojeg je prometnik upravljao prometom pritiskajući mnogobrojnu dugmad. Zanimljivost je, usput, da se svaka komanda na tom pultu ostvarivala uvijek pritiskom na dva tastera udaljena jedan od drugog da se moralo rukovati s obje ruke s ciljem da se izbjegne mogućnost nepravilne komande uslijed  pada na komandni stol ili nepažljivog rukovanja.

Postavnica, zvana Tarzanova kuća, bila je pravi izazov za sve međutim pristup u prostorije bio je strogo zabranjen i dopušten samo onima koji su tu morali raditi. Velik dio komunikacije i dalje se odvijao telefonima i telegrafom a što su bili zaduženi telegrafisti kao „tajnice“ prometnika vlakova koji, jednostavno, ne bi stigao javljati se na sve pozive i zapisivati izdane dozvole i naredbe. Zanimljivost je da su telefoni bili induktorski, a na postavnici je bilo dvadesetak linija različitih namjena pa je bila umjetnost prometnika prepoznati po zvuku zvona koja linija zove, a sami pozivi slali su se okretanjem ručice telefona s čim bi se formirao pozivni znak Morseovim slovima.

Tarzanova kuća u to je vrijeme prometniku pružala velik komfor. Imao je tuš i priručnu kuhinju jer je smjena trajala 12 sati. Malo ih je bilo koji su se usudili primiti službu ali i koristiti blagodati tuširanja i kuhanja. Kroz Sisak je u to vrijeme prolazilo i 180 vlakova dnevno uz stalan rad dvije pa i tri kolodvorske manevarke.

Ne mogu a da ne spomenem da je u to vrijeme kolodvor Sisak Caprag (Predgrađe) bio treći kolodvor u Državi po količini prerađenog tereta. Caprag je imao tv „nafte“, po 8 vlakova sirove nafte i Bibinja, te „rudare“ koji su dovozili rudaču iz Ljubije. Uz te sirovine u odlaznom prometu bili su naftni derivati, a Željezara je vlakovima slala svoje proizvode u hrvatske luke ali i širom Europe. Sve je to dovlačilo i razvlačilo po kolodvoru i do 6 manevarskih lokomotiva koje je trebalo, uz prolazeće vlakove, koordinirati. Sisak je, pak, imao različite vagonske terete, a bio je i središte prometa komadne robe.

Biti prometnik, kao osoba koje sve to koordinira i provodi, u toj gunguli bio je izazovan i, prvenstveno, psihički naporan posao. A da se nije samo radilo, uvijek je bilo otkinutih trenutaka i za druge stvari o kojima, možda, nekom drugom prilikom.

Svejedno, bilo je lijepo i časno se dokazivati radom u Tarzanovoj kući.

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles