Nisam to baš planirao, ali me avijacija ipak privukla. U Amsterdamu se održavao sajam koji je okupio kolekcionare svega i svačega iz svijeta avijacije. Razmišljao sam kako oni to mogu organizirati bez mene. Pa mogu, jer imaju publiku koja voli avijaciju. Većina nema pojma kako zrakoplov poleti ali ljudi vole kupovati razne sitnice povezane s avijacijom. Pomislio sam: “Za 5 eura mogu provesti dan na tom sajmu i možda sretnem nekog poznatog.” Nisam planirao ništa kupiti, ne zato što ne bih htio ili mogao, već zato što moja supruga ne želi da pod stare dane donosim kući razne drangulije iz avijacije. Toga već imamo i previše. Još nešto novo ne bi bilo poželjno. Čak i da nešto kupim, odmah bi to izbacila iz kuće zajedno sa mnom i onda me lijepo zatvorila u sobicu na tavanu.
I tako, odvezem se do hotela gdje se sajam održavao. Kad tamo – masa ljudi. Došli su čak i iz susjednih zemalja, a naletio sam i na Amerikanca iz Chicaga koji je doputovao samo da bi proveo dan na ovom sajmu. Organizatori su uspjeli prodati 365 stolova izlagačima koji su donijeli svoje kolekcionarske predmete s ciljem da ih prodaju. Uglavnom su se prodavali plastični modeli aviona i knjige o avijaciji. Neki su prodavali čaše, pribor za jelo i razglednice. Bio je tu i jedan zaljubljenik u tehnologiju s 3D printerom koji je isprintao modele aviona, kontrolnog tornja i makete aerodroma. Drugi je pak pomoću lasera izrađivao siluete aviona na drvenim pločama. Moglo se vidjeti svega i svačega.
Moj cilj bio je pronaći nekog poznatog ili nepoznatog s kim bih mogao razgovarati o avijaciji. Hodao sam nekoliko sati po sajmu i prešao barem pet kilometara pa sam uspio sresti dva poznata lica. Obojica su radila za KLM u isto vrijeme kad i ja. Vidno su ostarjeli jer su već deset godina u mirovini. Bilo mi je drago kad su mi rekli da ja još imam mladoliko lice. Tako nešto nisam čuo od svoje bolje polovice već četrdeset godina! Morat ću ovu situaciju izložiti doktoru Strižaku da mi kaže je li bolje otići u mirovinu i ne raditi ništa ili je, za tijelo, dušu i pogotovo mozak, bolje nastaviti raditi barem nešto, makar iz hobija. U stvari, odgovor već znam: ne stati, već uvijek biti aktivan.
Na sajmu sam naletio na nekoliko zanimljivih osoba. Jedan od njih bio je stariji belgijski pilot koji je karijeru započeo tijekom Korejskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon nekoliko godina u vojnom zrakoplovstvu, prebacio se u civilno i letio za belgijsku tvrtku Sabena. O svom iskustvu napisao je i knjigu što nam je odmah dalo zajedničku temu za razgovor. Trebale su mu četiri godine da je napiše dok sam ja svoju knjigu o četrdeset godina civilnog zrakoplovstva napisao u tri mjeseca – 300 stranica u tri mjeseca! Međutim, trebalo mi je još tri mjeseca da dobijem sve dozvole za spominjanje imena ljudi koji su se pojavili u knjizi, bilo u tekstu ili na fotografijama. Američki odvjetnici su neumoljivi – sve mora biti po propisima.
Slijedeća zanimljiva osoba koju sam upoznao bila je atraktivna pilotkinja koja leti na Boeingu 737. Zgodna koka. Pohvalila mi se ne samo da leti već i da je instruktorica i trenira nove pilote. Razgovarali smo o pilotskim kabinama i simulatorima leta i baš se dobro napričali. Sva sreća da me moja golubica nije vidjela jer bi to ovako prokomentirala: « Opet se ulizuješ ženskim pilotima. » Stvarno se ne ulizujem. Mi smo razgovarali na profesionalnom nivou.
Jedna stvar me iznenadila – nedostatak mlađe publike. Svi prisutni na sajmu bili su uglavnom stariji od 35 godina. Bilo je puno umirovljenika, ali jako malo mladih. Kao da ih avijacija ne zanima. Današnja omladina više voli objavljivati sadržaje na pametnim telefonima i snimati TikTok videa nego se entuzijastično zanimati za avijaciju. Ne da se hvalim, ali moja generacija je učinila puno više za avijaciju i bila puno zainteresiranija da o njoj nauči što je moguće više. Vrijeme će pokazati što je bolje. Nije ni čudo da se tvrtke iz zrakoplovne industrije žale kako ne mogu pronaći mlade ljude za zapošljavanje. Druge industrije nude lakše poslove i bolje plaće. I tako prolaze dani, a malo po malo dolazi proljeće, a s njim i nove prilike te novi događaji. Pa nećemo diskutirati o motivacijama za posao. Za mene je prošla baba s kolačima. Tko zna kako su godine 1980. mislili stari inženjeri o mojoj- tada novoj generaciji. Možda su nas isto tako kritizirali jer nismo znali kako se navigira pomoću sextanta.
By Marijan Jozić
