Autor: Marjan Gašljević
U svakom slučaju, da se izjasnim odmah na početku, nisam fan Donalda Trampa. Naprotiv. Lik mi je odvratan. Zločest. Stara mrcina s onim svojim glumatanjima pred kamerama, pokazivanja prstom i geganja što bi trebao biti, kao neki ples. Sav ofarban i iskvarcan kada se počne kreveljiti zbilja je negledljivo. Ipak, neki Ameri ga vole. Oni, općenito, vole svašta nauperno i nastrano. A, od kuda mi pravo da im se rugam kada niti mi nismo ništa bolji. I nama su bene inn što uporno dokazujemo šutnjom i glasovanjem.
Evo, upravo vijest da je Trump odlučio da ukine status izbjeglica za 240 000 Ukrajinaca i da ih deportira nazad u Ukrajinu. Nema u toj odluci ništa lijepog.
Negdje je netko rekao da „kada se napadnuti ne bi branili nikada ne bi bilo rata“.
Kako se, onda, ponašati kada te netko napadne? Koje ponašanje je ispravno i prihvatljivo? Treba li pokazati empatiju prema tim ljudima koji bježe iz svog doma pred nekim agresorom ili ih prepustiti na milost i nemilost istog tog agresora? Složena su to i teška pitanja.
Na koncu suočeni smo svakodnevno s velikim brojem izbjeglica i migranata. Neki su samo ekonomski migranti, a neki bježe od rata, terora i gladi. Uvijek, ma od čega bježali, nas na svojoj zemlji inkomodiraju. Kako se je ispravno ponašati?
Stručnjaci za terorizam tumače da je „terorizmu svrha sam terorizam.“ Nekako i sam mislim da je to ispravno promišljanje jer vidjeli smo područja na kojima je pobijedio terorizam nisu narodu donijeli ništa novog do li terorizma u istom ili sličnom izgledu.
Trump je običan novokapitalistički terorist. Njegov Bog je novac. Očekivati empatiju od tog lika utopija je. Okružen je tipovima iste provincijencije kao i sam. Koliko je njima dovoljno? Da ih u cijeloj Americi ostanu samo dvojica i oni bi se međusobno pobili jer svaki od njih bi želio sve.
S druge, pak, strane niti u kom slučaju ne branim i ne opravdavam one koji su pobjegli iz Domovine ostavivši i nju i svoje sugrađane na cjedilu, na milost i nemilost neprijatelju. Postoji li opravdanje za njih u njihovom manjku domoljublja i empatije prema sugrađanima?
Negdje davne 1993. godine dobio sam od zapovjednika 10 dana da s obitelji odem na more. Do tada sam prošao zarobljavanje i dva ranjavanja prošavši gotovo sve terene na kojima se branila Hrvatska. Zapala su me i dva terene u BiH. U svom sam gradu gledao mnoge koji su iznašli načina da izbjegnu odlazak u vojsku i na ratište. Neki su iskopali „radnu obavezu“, neki neku boleštinu, a mnogi su, bome, sigurnost potražili uglavnom u „Munchenskoj domoljubnoj bojni“. Ružno je kazati ali, jednostavno, mrzio sam sve te koji su bježakali. Jednom sam priliko početkom rata pozvao svog, do tada, dobrog prijatelja da se pridruži u mojoj postrojbi: „Šta je tebi, pa ja imam ženu i djecu!“ Ma, pička ti materina, što ja imam? Medvjede?
Odemo, dakle, sin, supruga i ja u odmaralište na Malom Lošinju. Komarce koji su nas izjeli neću spominjati. Nedostajali su mi moji dečki, moja puška. Nisam mogao spavati bez opasača s pištoljem i svim onim đinđama koje uz to idu. Ipak, opuštao sam se na pranim Lošinjskim plažama. Izležavao na suncu. Rat je bio daleko od mene ali ja nisam bio daleko od rata.
Nedaleko na plaži izležava se neka mlađa žena. K njoj prilazi rumonja, komotno bi me mogao nositi u zubima. „Rođeni mitraljezac.“ Proleti mi misao kroz moj ratom deformirani mozak sve ga promatrajući kako bahato prilazi ženi: „Bona, dones’der mi Večernji da vidim šta ima Ubosni.“ Nonšalantno se prevali na sitni pijesak. „Majku ti jebem izbjegličku. Ja se jebem po Bosni braneći tvoje, a ti tu uživaš. I to potpuno besplatno za razliku od mene.“ Popizdim. Supruga me zgrabi za ruku i vuče s plaže. Lika boli kita, samo se prevali na drugu stranu podrugljivo se smješkajući.
