U južnoj holandskoj provinciji Limburg nalazi se grad Valkenburg. Holanđani ljude iz Limburga ponekad smatraju “Polu-Švabama” jer njihov dijalekt podsjeća na njemački jezik. Iz te provincije dolazi i poznati muzičar André Rieu koji ima cijeli orkestar i veoma je popularan, pa čak i u Hrvatskoj.
Grad Valkenburg poznat je po pivnicama, lijepim restoranima i ugodnoj atmosferi. Jedna od njegovih znamenitosti bio je toranj izgrađen 1906. godine. Nije bio posebno visok, svega 30 metara, ali je imao svoju historijsku vrijednost. Prije nekoliko dana toranj se iznenada urušio sam od sebe. Srećom, urušavanje se dogodilo rano ujutro pa u blizini nije bilo nikoga. I tako, “ujeo vuk magare” – nema žrtava, pa izgleda da i nije tako važno. Lokalni političari imali su više sreće nego pameti.
Međutim, kada se malo bolje prouči situacija, dolazimo do iznenađujućih informacija. Još prije tri godine inspekcija je utvrdila da je beton tornja propao. Možda zvuči čudno reći da beton “trune”, ali građevinci zaista koriste taj izraz. U suštini, problem je bio u lošoj hidroizolaciji zbog čega je došlo do korozije armature unutar betona. S vremenom, konstrukcija je oslabila i toranj se jednostavno srušio. Voda je naime neprijatelj svakog građevinskog objekta – uzrokuje koroziju armature, truljenje drvenih dijelova, eroziju i raspadanje betona. Efikasna hidroizolacija može spriječiti ove probleme i produžiti vijek trajanja objekata. Vlažni uvjeti unutar građevina pogoduju razvoju plijesni i bakterija, a što može narušiti kvalitetu zraka i izazvati alergije. Ukratko, ništa novo.
Za usporedbu, Arena u Puli izgrađena je prije 2000 godina u vrijeme cara Vespazijana. Rimljani nisu koristili betonsku armaturu ali su imali kvalitetan cement što je vjerovatno razlog zbog kojeg ista i danas stoji. A ovaj holandski toranj izdržao je samo 100 godina i srušio se sam od sebe.
Možda urušenje nije neka velika tragedija jer nitko nije nastradao, ali toranj je bio pod zaštitom Države kao historijski objekat. Problem je što se već tri godine znalo da je u lošem stanju, a nitko nije poduzeo konkretne mjere. Lokalni političari su sve to vrijeme samo raspravljali o tome kako će “jednog dana” morati riješiti problem. Naravno, za to je bio potreban novac koji dolazi iz budžeta provincije. I dok su oni planirali i računali troškove, prošle su tri godine, a toranj nije mogao čekati – jednostavno se urušio.
To je kao da netko padne s Ajfelovog tornja i 20 metara prije udarca pomisli: “Sve je u redu, još sam živ i ništa me ne boli.” Tako su i političari mislili: “Toranj još stoji, sve je u redu, novca za popravak nemamo, ali možda će ga biti iduće godine.” I onda – bum! Toranj se uruši. Sada je problem još veći jer će obnova koštati mnogo više, ali ovaj put će sredstva doći iz državnog budžeta. Lokalni političari samo trebaju poslati račun, a “oni majmuni iz Haaga” će to platiti. Kao u poznatoj poslovici: “Muko moja, pređi na drugoga!”
Ali što da je netko nastradao? Sjetite se nadstrešnice u Novom Sadu. Da se dogodila tragedija, govorilo bi se o odgovornosti – je li je kriv vlasnik objekta, nadzorni organi ili onaj tko ga eksploatira ?! No, sada to nije toliko bitno jer žrtava nema. Mi, koji plaćamo poreze, dobit ćemo račun za obnovu tog tornja. Iskreno, ja ga ne bih ni obnavljao – jednostavno bih očistio teren i gotovo. Toranj star 100 godina i nije ništa posebno. Uostalom, ništa nije vječno…Osim toga, nalazi se u provinciji Limburg koju ovdje mnogi smatraju zaostalim krajem. Pa, tko ih šiša!
By Marijan Jozić
