Autor: Marjan Gašljević
Ovih nekoliko dana bombardirani smo informacijama o potrebi pripreme zemalja Europske unije za rat. Pored Ursuline bombe od 800 milijardi eura za naoružanje slušamo i o potrebi obiteljskog stvaranja zaliha hrane, pitke vode i drugih potrepština s kojima bi mogli preživjeti cca 72 sata. Hrana bi, kažu, trebala biti uglavnom konzervirana. Priča, i ako na prvu malo neozbiljna, ipak nije baš skroz za zanemariti. Civilna zaštita je počela pregledavati preostala, uglavnom zapuštena atomska skloništa građena tamo 80-tih od kada niti su korištena niti je tko o njima vodio brigu. Procjena je da bi se u njih moglo skloniti oko 360 tisuća građana, a oprema bi se trebala zanoviti jer je postojeća dotrajala i zastarjela. Dakle, morali bi ipak stvari uzeti za ozbiljno.
Paralelno s tim u SMŽ već izvjesno vrijeme građani galame i lamentiraju o ukrajinskom ulaganju u pilićarske farme i postrojenja za preradu piletine.
Ministarstvo okoliša i zelene tranzicije izdalo brojna rješenja o prihvatljivosti za ekološku mrežu.
Prema dostupnim podacima, planirana je izgradnja:
- 8 farmi u Sunji
- 4 farme u Mahovu
- 3 farme u Potoku
- 8 farmi i klaonica u Velikoj Ludini
- 1 farma u Petrinji
- 3 farme u Lekeniku (od toga jedna u Letovaniću), valionica, tvornica stočne hrane.
- Tvornica stočne hrane u Popovači
- Klaonice i postrojenje u Sisku
- 4 farme u Ivanić-Gradu (Zagrebačka županija)
Sva rješenja vrijede 4 godine, a konačan broj ovih „ekološki prihvatljivih“ projekata nije poznat.
Osobno sam „ZA“ ulaganje u Županiju koje bi, prema planu, osiguralo cca 3500 radnih mjesta. Znamo itekako dobro da je proizvodnja na našem području jako devastirana pa bi ovoliki broj radnih mjesta u realnom sektoru itekako popravio „krvnu sliku“ i zaposleni u proizvodnji preskočili brojem zaposlene u javnom sektoru.
Zna se da bioplinski dio otpada iz projekta, a ekološka prihvatljivost bi trebala biti na razini koja jamči sigurnost građanima i okolišu. Na koncu taj dio je pod nadzorom hrvatskih inspekcijskih službi kojima bi trebali vjerovati. Pored toga pitam da li i u kojoj mjeri zadovoljava ono malo preostalo prehrambene industrije građena po standardima bivše države i nitko se ne žali. I ta industrija posluje s poluproizvodima uvezenim iz zemalja širom Svijeta.
Hrvatska, i to je poznato, svojom postojećom prehrambenom industrijom nije samodostatna i pitanje je sada kada EU pumpa pripremanje zaliha za eventualni i mogući rat čije bi mi to konzerve pospremali za „ne bilo, treba“?
Hrvatska, i to je poznato, ima resurse za poljoprivrednu proizvodnju uglavnom zarasle u beskorisne šikare. I to nam nije dovoljno pa kada bi netko i krenuo očistiti te šikare sigurno bi se digla uzbuna dijela građanstva da se, “ugrožava životni prostor“, divljim životinjama?
Pa Ti kaži makar se zvali i „Picek županija“?
