Prije par dana pitali su me imam li neku temu za konferenciju o testiranju uređaja u zrakoplovima. I ne samo temu, nego i da je izložim – dvadeset minuta, punim glasom i s puno samopouzdanja, pred ekipom koja zna o čemu priča.
Moram priznati, bilo mi je drago da su me se sjetili. Ipak sam iz avijacije “izašao” prije četiri godine. Dobro, “izašao” je možda prejaka riječ. Više sam se iskradao na prstima, s jednim okom na nebo, a drugim na autoindustriju i moreplovstvo. Nakon 40 godina u avionima teško je samo tako reći zbogom. Avijacija mi je kao stara ljubav – znaš da ne valja previše kopati po prošlosti ali svejedno tu i tamo baciš pogled.
Moja tema? Kako znati je li avion zdrav?! Da, zdrav. Jer moderni avioni su zapravo dosta pametni – sami sebe nadziru, jave pilotu ili ekipi na zemlji što se pokvarilo ili još bolje, što će se uskoro pokvariti. I onda avion leti dalje, sretno i veselo, dok inženjeri pripremaju rezervne dijelove i govore: “Evo, znali smo!” O tome ću pričati.
Konferencija je u hotelu odmah uz aerodrom Heathrow pa ne planiram ići u grad. London me više ne impresionira. Bio sam tamo prečesto i sad mi to sve izgleda kao dućan sa suvenirima u kojemu se stalno vrti ista razglednica Big Bena. Osim toga, Englezi voze s krive strane ceste – što je ozbiljna prijetnja mojoj sigurnosti. Ne daj Bože da me pogazi neki taksist indijskog porijekla – avijacija bi to teško podnijela.
Kralja Charlesa vjerojatno neću vidjeti. Čuvaju ga u Buckinghamskoj palači kao izložbeni eksponat – pogledaj, ali ne diraj.
Objavio sam na LinkedInu da držim predavanje i odmah su mi se javili stari znanci iz avijacije: “Dolazimo! Idemo na pivo!” Sad da pojasnim – Englezi pivo ne toče u decilitrima. Njima je mjera pinta, a što je oko pola litre. Jednom sam konobarici rekao da mi natoči megapintu piva. Pajdaši su čuli i pamte to već godinama. Kad su vidjeli da dolazim odmah su poručili: “Megapinta nas čeka.” Naravno, tek nakon mog izlaganja – da ne bih krenuo trabunjati o zdravlju aviona kao da sam doktor House u pilotskoj uniformi.
Još jedna stvar – Engleska više nije u EU, pa treba viza. Danas sam to sredio. Postoji barem deset web stranica koje “pomažu” u ispunjavanju zahtjeva – sve neki digitalni prevaranti s diplomom Google akademije. Viza košta 19 funti ali oni ti to naplate 60. Kažu: “Mi to riješimo za vas.” Da, riješe ti i novčanik.
Ista stvar s američkim ESTA formularom – originalno 12 dolara, ali ako klikneš pogrešni link, odmah si na stranici gdje te oderu 50 dolara i još ti pošalju mail da si “uspješno aplicirao”. Lopovska posla, globalno.
Uglavnom, tri dana u Londonu – bez kišobrana. Bit ću uglavnom u hotelu, a i čini se da više ni u Engleskoj ne pada kiša kao nekad. Globalno zatopljenje je očito odlučilo da i Englezi mogu šetati bez kabanice.
U autu imam barem pet kišobrana koje nikad nisam otvorio. Dobijem ih kao poklon kad auto ide na servis, ili kad netko nema ideju što bi mi dao. Skupljaju se ti kišobrani kao suveniri.
I tako… putujem u London, držim predavanje o zdravlju aviona, pijem megapintu s ekipom i vraćam se kući s još jednim kišobranom, ako me opet iznenade na konferenciji.
By Marijan Jozić
