Photo by Zeyn Afuang on Unsplash
We were on our medical mission trip in Sitio Linyama, Bongabong, Oriental Mindoro, Philippines when I saw this family arrive to the place where they dump all the bananas they have collected from the mountains. They sell these for P20.00 ($0.40) per bundle of bananas. They will use the money to buy rice to feed their stomachs for the day.
Published on May 15, 2017
1. svibnja davne 1886. godine radnici na istoku SAD-u izašli su na ulice protestirajući protiv nečovječnih uvjeta rada i tražeći pravo koje je simbolično izraženo kao 8-8-8, odnosno 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati posvećenih sebi. Toga dana je na mirne prosvjede izašlo jedni kažu 200, drugi 300 tisuća, a neki govore i više od pola milijuna radnika na ulice. Samo u Chicagu je demonstriralo 40.000 ljudi.
U tim vremenima bilo je uobičajeno da radnici rade od 12 pa čak do 16 sati dnevno uz mizerne plaće jedva dostatne za puko preživljavanje. Njihov položaj se još više pogoršao za vrijeme tzv. Duge depresije koja je od 1873. do 1896. zahvatila Europu i Sjevernu Ameriku, kada je samo u SAD-u bankrotiralo više od 18 000 poduzeća, stotine banaka i čak 10 saveznih država. Položaj radnika je bio takav da nisu imali nikakva prava, a prosječna nadnica za 12 satni rad bila je oko 3 USD.
Američka federacija sindikata (Federation of Organized Trades and Labor Unions of the United States and Canada) je u listopadu 1884. pozvala da se 1. svibnja 1886. održe štrajkovi u cijeloj zemlji. Tri tjedna prije tog datuma izbio je štrajk u tvornici poljoprivrednih alata McCormick Harvesting Machine Company u Chicagu zbog neljudskih uvjeta rada, na što su vlasnici zatvorili tvornicu i izbacili radnike na cestu s namjerom da ih zamijene s novim useljenicima koji su u takvim slučajevima čekali u redovima pred tvornicama. Planove im je pomrsio anarhistički list „Arbeiter-Zeitung“ čija kampanja je bila zaslužna da se umjesto 800 ljudi za posao prijavi samo 300 novih.
Ohrabren ovim uspjehom 1. svibnja 1886. na Haymarketu u Chicagu okupio se veliki broj radnika sa zahtjevom za 8 satni radni dan. Jedan od govornika na skupu je bio August Spies izdavač i šef redakcije „Arbeiter-Zeitunga“, a posljedica skupa je bio višednevni štrajk u Chicagu. Situacija je eskalirala 3. svibnja kada je u policijskoj intervenciji ispred tvornice McCormick poginulo 6 radnika. Kao reakcija na to iste večeri su se tisuće štrajkaša uputile prema Haymarket Squareu na kojemu su se protesti nastavili.
Slijedećeg dana, 4. svibnja, došlo je do tragedije. Iako su radnici bili bijesni zbog pogibije svojih drugova, protestni skup kojem je prisustvovalo oko 3.000 ljudi proticao je mirno. Tog utorka sipila je slaba kiša i kako se prosvjed bližio kraju ljudi su se već počeli razilaziti. Za vrijeme govora britanskog socijalista Samuela Fieldena policija je napala prosvjednike s namjerom da razjuri skup i u tom trenutku je netko u masu bacio bombu, pri čemu je odmah poginulo 12 ljudi među kojima i 1 policajac (u bolnici će poslije od posljedica umrijeti još 6 policajaca), na što je policija pucala u masu i pobila više ljudi – točna brojka žrtava nije poznata.
To je događaj koji će ući u povijest kao „Haymarket masakar“. Iako se nije znalo tko je bacio bombu, 8 osoba koje su bile suorganizatori štrajka, među kojima je bio August Spies, optužene su da snose odgovornost za to djelo i proglašene krivima. Nad četvoricom njih je izvršena smrtna kazna, jedan je u zatvoru izvršio samoubojstvo, jedan je osuđen na 15 godina, a trojici je smrtna kazna poslije preinačena u doživotni zatvor.
U spomen na žrtve „Haymarket masakra“ na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1. svibanj je proglašen danom kada će se svake godine održavati radnički prosvjedi što je širom svijeta, a i kod nas u Hrvatskoj, provedeno u djelo već slijedeće 1890. godine.
Danas mnogi 1. maj poistovjećuju s besplatnim grahom (ili srdelama) i populističkim istupima političara koji sebe u takvim prilikama vole prikazivati kao nekoga tko potječe iz naroda, odnosno radničke familije, kome srce još uvijek tuče za njih, zaboravljajući korijene i činjenicu da prava koja danas uživamo nisu pala s neba već se za njih trebalo izboriti. Imageu ovoga praznika još su dodatno naudile komunističke vlasti pretvarajući ga u politički igrokaz kojim su se veličali njihovi “uspjesi” i “zasluge” za boljitak radničke klase s kojom nisu imali ništa zajedničko.
1. maj je nakon sloma komunističkih režima tavorio kao relikt nekih vremena koje su svi htjeli odbaciti, no s vremenom je ponovo počeo dobivati na važnosti kao simbol radničke borbe za život dostojan čovjeka u kojemu će biti pošteno plaćen za svoj rad i gdje će od svoje plaće moći živjeti. Doduše, posljednjih desetljeća u razvijenim zemljama pred tvornicama ne stoje “štrajkbreheri”, ili kao u ondašnjoj Americi siromašni imigranti, koje vlasnici uzimaju ako su im ovi trenutno zaposleni preskupi ili neposlušni. S jedne strane sindikati, pogotovo oni u europskim zemljama, su jaki i politički utjecajni, a s druge strane praktično sve razvijene zemlje imaju problem s nedostatkom radne snage. Načini kako danas management rješava probleme visokih troškova poslovanja je da se stavi ključ u bravu, radnike zbrine nekakvim otpremninama, (prijevremenim) mirovinama, prekvalifikacijama ako se baš mora, a proizvodnju preseli u neku zemlju drugog ili trećeg svijeta koja je sva sretna zbog toga i gdje nitko ne postavlja neugodna pitanja a poslušna sirotinja radi za crkavicu u uvjetima koji su često gori od onih radi kojih su se nekoć na noge digli radnici u Americi i Europi.
Nekoć su na današnji dan u rukama „proletera“ lepršale crvene zastave dok su iz njihovih grla složno odjekivali stihovi „Internacionale“, pjesme čiji je autor bio aktivni sudionik Pariške komune Eugène Pottier, koja je postala himna radničkog pokreta.
Gdje su proleteri danas? Ima ih još ili su svi ostarjeli i pomrli, ugasili se poput tvorničkih dimnjaka čiji dim je nekad značio industrijalizaciju, radna mjesta, zdravstvenu zaštitu, mogućnost školovanja?
Nema više plamena baklji, ni radničkih vlakova u cik zore, a proletarijat je zamijenio prekarijat. Nova klasa onih koji ne znaju ni hoće li sutra raditi niti hoće li biti za to plaćeni, često imigranti prispjeli izdaleka tjerani nevoljom, bježeći od rata, neimaštine ili jednostavno u potrazi za nekim boljim životom. Slave li i oni danas zajedno s nama Praznik rada?
C’est la lutte finale
Groupons-nous, et demain
L’Internationale
Sera le genre humain
