U siječnju sam odlučio da nakon karijere od 45 godina malo usporim i da više ne radim 40 sati tjedno, kao što sam radio sve te godine. I tako sam u zadnjih 6 mjeseci otkrio nešto vrlo interesantno – o sebi.
Veliki dio karijere proveo sam u avijaciji, a zadnje 4 godine sam se bacio u autoindustriju i moreplovstvo. Počeo sam se još interesirati za željeznicu, ali već mi je dosta transporta. Dakle – o čemu se radi?
U sve te 4 industrije postoji jedna posebna filozofija. Inženjeri su, naime, obučeni da rješavaju sve probleme koji dovode do nesreća i povećanja cijene proizvodnje. Ako se dogodi kvar ili nesreća (sa ili bez smrtnih posljedica), čovjek se uvijek pita:
a) Zašto se to dogodilo?
b) Što je uzrokovalo takav neželjen događaj?
c) Može li se tako nešto dogoditi u nekom drugom području djelovanja?
d) Što treba napraviti da se to više nikad ne dogodi?
To su jednostavna pitanja, ali odgovori znaju biti vrlo teški. Srećom, nesreće sa smrtnim posljedicama ili tjelesnim ozljedama događaju se rijetko. Ali kvarovi i štete – velike ili male – vrlo često.
U svakom slučaju, inženjeri su ti koji rješavaju probleme. Zato se za inženjere kaže:
„Inženjer je netko tko rješava problem za koji nitko nije znao, na način koji nitko ne razumije.“
Ako je netko dugo inženjer (kao ja, na primjer), onda taj način razmišljanja i djelovanja postane toliko normalan da se čovjek počne tako ponašati i u privatnom životu. Morat ću se konzultirati s doktorom Strižakom da saznam je li to normalno.
Za sada – dva primjera.
Moji mali unuci (5 i 8 godina) često mi dolaze u posjet. Kad su bili još manji, davao sam im sok u čašama, ali bi oni uvijek uspjeli prevrnuti čašu i proliti sok po stolu. Nije to ništa strašno. Moja golubica je za njih kupila plastične čaše pa, ako i padnu, sok se prolije, ali se djeca ne mogu porezati.
Prvi put kad su koristili takve čaše – opet su prolili sok. Nema veze, obrišeš i idemo dalje. I onda ja pomislim – možda bi bilo bolje da im kupim plastične boce s ventilom. Takve da, ako padnu, voda ne iscuri. I kupim im. Rezultat – svi sretni i zadovoljni. Nema prolijevanja, nema razbijanja. Nije neka velika mudrost – ali funkcionira.
Drugi primjer.
Prije par dana otišao sam kupiti daske za ogradu. Prodavačica u trgovini bila je strašno ozbiljna i službena. Nikako da se nasmije. Nema normalne komunikacije. Možda sam i ja malo otkačen pa previše pričam, a to njoj nije odgovaralo – pogotovo kad sam se počeo cjenkati i tražiti popust. Uspio sam dobiti 10% popusta – ali ne i njezin osmijeh.
Da je bila malo prijaznija, siguran sam da bi više prodala, a mušterije bi bile zadovoljnije. U prolazu sam izmijenio par rečenica s njezinim kolegom, koji mi je u povjerenju rekao: „Šta ćeš, takva ti je ona.“
Na sve to bih i zaboravio – ali dogodilo se nešto neočekivano. Firma mi je nakon dostave poslala e-mail:
„Ako možete, pošaljite nam sliku vašeg dvorišta sa starom ogradom i jednu kad nova ograda bude gotova.“
Tu je proradila moja inženjerska narav.
Odgovorio sam da ću poslati slike, ali imam jednu molbu – da se njihova prodavačica Rina ubuduće nasmije kada dočeka mušterije. Siguran sam da bi i ona i mušterije bili zadovoljniji.
Da se razumijemo – nisam to trebao napraviti. Ali imao sam neki nagon da stvari „namjestim kako treba“. Problem njihove firme je smrknuta prodavačica, a oni su se to bojali reći. Ja sam im to signalizirao – u nadi da će joj proslijediti moj e-mail. I možda riješiti problem.
U zadnjih par mjeseci imao sam desetke takvih slučajeva – bez da me itko išta pitao, umiješao bih se i riješio tuđi problem.
Ta profesionalna deformacija sve mi više smeta – pogotovo jer me moja golubica stalno opominje da se ne miješam u tuđe poslove jer će me svi početi izbjegavati.
I što ću sad?
Trebalo mi je 40 godina da se na poslu naučim rješavati tuđe probleme – a sad se moram od toga odvikavati.
Ponekad mi dođe da stanem u školjku i – povučem vodu… Ma nije opet tako strašno.
By Marijan Jozić
