O, napokon malo vremena za pisanje! Imao sam posla u vrtu, pa zatim komplikacije oko nove knjige. Na kraju sam dobio inspiraciju da počnem pisati knjigu iz područja avijacije. Pisati knjigu je velik posao – treba napisati oko 200 stranica teksta koji će biti zanimljiv za čitanje.
U svemu tome, skoro sam zaboravio reagirati na jednu vijest – incident u avionu Ryanair-a na liniji Zagreb – Malmö.
Dogodilo se to 23. srpnja, neposredno prije slijetanja, kada su se – prema riječima svjedoka – dvojica putnika počela naguravati, a potom se i fizički sukobila. Sve se odvijalo u trenutku kad su se u kabini ugasila svjetla, a jedan od putnika sve je snimio mobitelom. Bilo je krvi posvuda. Djeca su plakala, ljudi su bježali u stražnji dio aviona. Itd, itd, itd…
Nakon takve situacije, po slijetanju dolazi policija, uhićuje one koji su se potukli, i onda nakon nekog vremena – sud. I to je to.
E sad – moja priča o takvim incidentima.
Prije nekih dvadeset godina javili su mi moji prijatelji Rusi da imaju ozbiljan problem na letovima iz Rusije u zemlje oko Sredozemnog mora. Uglavnom su prevozili ruske turiste na odmor u Sjevernu Afriku i Južnu Europu. Sjećam se da je u Pulu svaki tjedan dolazio Jumbo Jet s oko 350 ruskih turista. Nakon odmora, isti avion bi ih pokupio i vraćao za Moskvu.
Rusi su poznati kao ljubitelji alkohola pa su se znali poprilično napiti tijekom leta. Ipak se leti 3.5 do 4 sata, pa – čovjek ožedni. Kad se napiju votke, brzo se i posvađaju – pa i potuku. Ta firma je gotovo svaki tjedan morala ići na sud zbog tučnjave u avionu.
Moj prijatelj Vadim me tada zamolio da im ugradim kamere u avione, a kako bi snimali putnike. Ako dođe do fizičkog sukoba, snimka bi jasno pokazala tko je prvi udario. Tako sam se ja bacio u modifikacije aviona koji su letjeli za tu tvrtku.
Zanimljivo je da mi je materijal za prvu instalaciju – za prvi avion – bio zaplijenjen na carini u Moskvi. U paketu su bile četiri kamere, a to su proglasili špijunskom opremom. Sve su zaplijenili i nikad mi nisu ništa vratili. Od tada su sve instalacije rađene u drugim zemljama – nikad više u Rusiji.
Kad sam završio instalaciju u 70 aviona, najavili su i novi zahtjev: žele dodatne kamere u donji dio aviona gdje se prevozi prtljaga. Radnici na pojedinim aerodromima znali su otvarati kofere i krasti stvari iz prtljage njihovih putnika. Kamere bi, naravno, snimale situaciju u prtljažnom prostoru, i ako se nešto dogodi, inženjer bi došao do aviona, spojio laptop na server u avionu i preuzeo snimku radi analize.
Budući da se radilo o Rusima – nitko nije pitao za zakone o privatnosti.
Taj moj posao s Rusima naglo je stao nakon što je Putin anektirao Krim. Uvedene su sankcije, ruski turisti više nisu mogli letjeti na topla mora, a kompanija Transaero je propala.
I što mi se dogodi prošle godine?
Amerikanci me uključe u projekt standardizacije takvih instalacija za opću primjenu u svim avionima. Ja sam vodio komisiju koja je napisala dokument koji inženjerima služi kao tehnička smjernica za dizajn ovakvih sustava nadzora.
Taj dokument sam prezentirao inženjerima raznih firmi na konferenciji u Denveru, u Coloradu. Stajao sam na pozornici, odgovarao na njihova pitanja – i izgleda da sam uspješno obranio sve stavke jer su nakon prezentacije glasali i prihvatili dokument kao novi standard.
Ryanair (irska kompanija) nema kamere u putničkoj kabini, a vjerojatno ni toliko tučnjava, pa ni ne moraju često na sud da bi dokazivali tko je kriv i tko će platiti štetu u avionu. Možda bi im bilo jeftinije da prestanu točiti irski viski putnicima…
By Marijan Jozić
