Novinar: Antun Petračić
Odlaze „pravi“, autohtoni, rođenjem, životom, radom i smrću „izvorni“ Petrinjci. Među takvim sve rjeđim starinama, cijenjenim, zaslužnim, znanim i dugovječnim starosjediocima (bio) je Ferdinand (Ferdo) Križanić, učitelj u mirovini. U 94. godini života preminuo 27. srpnja, a u obiteljski grob uz prvu aleju do glavnog križa na središnjem groblju sv. Benedikta pokopan ovog utorka, 29. srpnja 2025.
U crkvenom obredu Filip Šabalja, vikar župe sv. Lovre, ujedno i župnik in solidum Sv. Ivana Pavla II u Petrinji, mladi svećenik još prekratko u Gradu, rekao je kako nije osobno poznavao našeg Ferdu, ali znade „da ljudi ovakve starije dobi nose mudrost života“.
A takvog osobnog iskustva i stručnog znanja na pretek je imao Ferdinand Križanić, rodbinski podrijetlom iz Majdanaca (Radićeva ulica), a obiteljski s domom u Kaniži (Gupčeva ulica).
U zadnjem oproštaju na platou ispred mrtvačnice cjelovit Ferdin život prelijepo je opisao isto takav istinski Petrinjac, znanac, prijatelj i kolega po struci, također prosvjetni djelatnik u mirovini, Ivan Rizmaul.
„Svibanjskoj dana 1932. godine otac Ivan i majka Magdalena, r. Kolarić, podariše sina sebi i domovini… u Petrinji je rođen Ferdinand Križanić… Dani osvita života, a noći zvijezdama, prate malog Ferdinanda u onu najstariju pučku školu u našem kraju i petrinjsku Učiteljsku školu, u Gundulićevoj ulici, koju su Petrinjci zvali i Školska ulica…
Od 1951. zvijezde ga vode učiteljskim stazama, koje ne napušta do umirovljenja. 1966. na Pedagoškoj akademiji diplomira likovnu kulturu. Desi mu se na putu i Gore i Petrinja, pa i Rovinj, gdje 1991.-1992. školske godine podučava prognanu djecu iz naše Banovine…
Naš poštovani Ferdo dao je sebe Petrinji i volio je dragu nam Petrinju… Mnogo godina i čudesno uporno okupljao je čeljad, napose mlade i klicao s riječima da nam živi družba i kultura, da se čuje naša pjesma, da nam živi hrvatski rod…
Već od 1946. godine svirao je u tamburaškom zboru RKUD Artur Turkulin, nekada i danas Hrvatskom pjevačkom društvu Slavulj, bio je i pjevač tog petrinjskog društva, njegov potpredsjednik i član Predsjedništva i Upravnog odbora.
Već kao učiteljski pripravnik ravnao je mješovitim zborom petrinjske Preparandije i ravnao tamburaškim orkestrom pjevačkog društva. Poticao je i čuvao narodnu baštinu i običaje rodnog grada i petrinjske okolice. Njegov društveni rad slijedio je onu narodnu „Kud okom gledam-uhom slušam“.
Bogu hvala, našeg Ferdu obdario je Gospodin najmilijima i najbližima: suprugu Anu, a zvali su je i Ankica, osobi koja je na dan vjernog obećanja trajno i vjerno zaključala bračnu škrinjicu. Djecu Biserku i Željka, unučad Ivu, Vatroslava, Ivana i Juricu, praunučad Krstu, Hanu, Jakšu i Tomu. Naposljetku, ali jednako drago i značajno, snaha Višnjica i zet Željko.
Kako je teško ostaviti riječ za vrijeme i najmanji znak i zapis o duši, dragi naš Ferdinande. Ostanite s Bogom, ostanite u vječnom počivalištu naših predaka, a vjetrovi s petrinjskog Mrzlog polja u rumene zore i jasna jutra nek’ pronose huk o još jednoj gradskoj sudbini – podne na groblju govorio je Ivan Rizmaul.
O ovim Križanićima, jednom od izdanku naširoko razgranate loze petrinjske obitelji takvog prezimena, lani u lipnju pisala su dva gradska internetska portala. Povod nam je bio i važan i značajan i zanimljiv i domaći, a istovremeno i rijedak i neobičan: u svome domu u Kaniži Ferdo i Ana s najbližima iz svoje obitelji proslavili su svadbeni tzv. platinasti jubilej – 70. godina skladnog, dugovječnog, sretnog i uspješnog braka. Sada u njem više nema glave obitelji.
Od 21. lipnja 2024. poveznica na ps-portal.eu
Od 24. lipnja 2024. poveznica na evo priče.net:
