Priča o nagradama, inovacijama i zaboravljenim avionima
Svakodnevno mi Facebook izbacuje podsjetnike na stare događaje – slike, statuse, trenutke koje sam davno proživio. Danas mi je izbacio fotografiju na kojoj stojim s managerom iz svoje bivše firme, snimljenu prije čak 24 godine. Na toj slici primam TQP nagradu, što je skraćenica za Total Quality Performance. Taj trenutak bio je poseban, ali nije jedini koji je obilježio taj period mog života.
Nekoliko mjeseci prije te fotografije, u Montrealu sam dobio Volare nagradu od Američkog Avionskog Instituta. Dodijeljena mi je jer sam uspješno završio jedan od najzahtjevnijih projekata svoje karijere. Bio sam prvi, i ostao jedini inženjer koji je u zrakoplov Boeing 747-200/300 ugradio displaye i GPS sustave, umjesto klasičnih instrumenata s kazaljkama. Taj projekt bio je iznimno rizičan, pun tehničkih izazova, ali na kraju uspješan.
Kada su moji manageri čuli da sam od uglednog instituta iz Amerike dobio nagradu, morali su mi i oni dodijeliti nešto. Tako sam i primio taj komad papira – TQP nagradu. Koju sam, naravno, morao osobno uramiti. Na slici se vidi kako stojim s managerom, s papirom u ruci i tortom za cijeli tim. Bio je to simboličan trenutak priznanja, koji je obilježio završetak velikog projekta.
Samo mjesec dana nakon dodjele nagrade, dogodio se teroristički napad 11. rujna u New Yorku, poznat kao 9/11. Avioni su udarili u zgrade WTC-a i Pentagon, a kriza u avijaciji bila je neizbježna. Cijela industrija preko noći se promijenila — letovi su prizemljeni, sigurnosni protokoli prepisani, a povjerenje u zrakoplovstvo ozbiljno uzdrmano.
U tom vihoru straha i promjena, svi Boeingovi 747-200/300, njih oko 700, ubrzo su razhodovani i povučeni iz prometa. Modifikacija koju sam usavršio nikada nije implementirana u sve te avione, već samo u malu grupu od 12 modificiranih zrakoplova. S vremenom su svi ti avioni rastavljeni, a aluminij od njih završio kao limenke za pivo ili Coca-Colu.
Prije nekoliko godina razhodovani su i “novi” tipovi Boeinga 747-400. Ti avioni su od rodjenja imali displaye. Danas leti još njih pedesetak, a nedavno je jedan razbijen u Hong Kongu. Facebook me podsjetio na nagradu iz tog vremena, onu koju sam morao primiti jer su moji manageri morali pokazati priznanje – bilo je to, kako se kaže, “ne može se Jozića zaobići”.
Taj komad uramljenog papira, TQP nagradu, držao sam na zidu svoje kancelarije sve do 2020. godine. Kada sam otišao iz firme, ponio sam je kući. Danas krasi zid moje garaže, i bdije nad autom moje golubice. To je podsjetnik na inženjerski trud, inovacije i prolaznost vremena.
Kako život piše priče, tako i Facebook, svojim algoritmom, povremeno vrati stare uspomene i natjera me da razmišljam o tome što je nekad bilo, a što je danas. Iako su avioni razmontirani, a nagrade premještene iz kancelarije u garažu, ostaje osjećaj ponosa — i sjećanje na doba kada je tehnologija letjela, a inženjeri vjerovali da stvaraju budućnost.
By Marijan Jozić
