Autor: Marjan Gašljević
„Pa šta, ljudi moraju umirati!” Izlanuo je jedan od vodećih HDZ-ovaca Ante Sanader na upit medija zašto danima, mjesecima i godinama kasne odluke i rješenje oko inkluzivnog dodatka. Pošto se nitko iz vrha vladajuće stranke nije ogradio od ove konstatacije možemo komotno smatrati da podržavaju i provode ovu ideju. Od koga je i nije čudo.
Zakonsko rješenje o rokovima za rješavanje inkluzivnog dodatka je 15, 30 i 60 dana. Da za mene malog, običnog čovjeka ovaj Zakon, kao i mnogi drugi, ne vrijedi je činjenica da je moja supruga, onkološki bolesnik, čekala odluku i rješenje o eventualnom pravu na inkluzivni dodatak 436 (četiri stotine i trideset šest) dana prije nego je preminula. Njezinom smrću „umrle” su i sve druge zakašnjele obaveze Države prema njoj. Istovremeno to ne vrijedi za potraživanja Države. Svu surovost državne politike trenutka jasno je Sanader izrekao u ovoj surovoj i sirovoj rečenici dok Piletić uvjerava javnost kako teško bolesnim Hrvatskim građanima, napose umirovljenicima, „cvjeta tisuće cvjetova”. Umjesto da mu „zapnu nogom u dupe” tzv. predstavnici umirovljenika šute i mudro vire iz dupeta vlasti. Možda su socijalci procjenili da ona „neće dugo” pa su strpljivo čekali trenutak da riješe još jedan slućaj jer i tako „ljudi moraju umirati”.
I to je samo jedan sitan od 15 – 20 tisuća slučajeva onih koji su morali umrijeti čekajući da se hrvatski socijalni stroj pokrene. Kako bi kazao empatični Sanader, „što se mora, mora se”, a umrijeti se, eto, mora.
Istovremeno Hrvatska javnost se bavi prijetnjama „radikalnim akcijama” Thompsona. Revolucija? Šator? Plinske boce? Oružje? Fantomke? Nas Hrvata i tako je malo pa ako se međusobno poubijamo nitko u Svijetu neće ni primijetiti?
Ceca, Seka, Prijovićka, Kitić i ostali istočni susjedi žare i pale pjesmom. Za te prigode fantomke se skidaju s lica neka prijatelji vide visoki društveni život. Na čijoj će strani oni biti? Kitić, Seka i društvo, mislim.
U toj kakafoniji zabranitelja protiv zabranitelja onaj tko ne zna neka samo poprati Ćipine pressice i sve će mu biti jasno. Ćipe to jasno i razumljivo objasni. Skraćeno prevedeno, „nitko s nikim, svi protiv sviju jedino smo mi (ma tko to bili) u pravu„.” „Nećete vi meni petljati tamo oko Dunava, Save, Drave, Kupe, Lonje i Morave!”
Eto, kome nije jasno neka zna ili neka se koncentrira na događanja oko Vjesnikova nebodera. Ma, zapališe ga dvoje klinaca baš u pravi čas. U čas kada se svode računi prva tri kvartala, kada inflacija cvjeta, umirovljenici škljocaju zubima u gladnim ustima, a njihovi predstavnici se kurče na TV-u svojim mirovinama. Razumiju li siti gladne. „Neka jedu kolače!” Uskliknuo bi svevremeni Gabričević, Plenkovićev omiljeli umirovljenik.
Mnogi umirovljenici još sretni tepaju „Plenkovićevoj trinaestoj mirovini”, a kada im „sjedne” na račun i tada će, vjerojatno, teško shvatiti da su ih opet po tko zna koji put navukli, ili, naški rečeno, zajebali. Za Plenkovića će to biti „ne tema” a Piletić će standardno petljati da ni sam neće znati što petlja.
Očekujem samo da se ukaže Sanader: „Pa šta, ljudi moraju umirati! Makar i od gladi jer Smrti se ne gleda u zube!”
Usput. Ćipe, kažeš da govoriš u ime branitelja. Zar u ime svih starih i novih 520 i nešto tisuća? Moćno! Eto, odvadi jednog jer u moje ime ne govoriš. Nego, kaži mi, onako, pitam za susjeda, ima li na popustu crnih duksi i fantomki, hoću li ja u svojoj 70-toj dobiti pušku i pismeni naputak kuda da okrenem cijev da se opet ne zajebem?
