Autor: Marjan Gašljević
Fraza “blago onima koji ne znaju” najčešće se povezuje s biblijskim Blaženstvima, posebno s onima koji su siromašni duhom, krotki, milosrdni, mirotvorci, i progonjeni zbog pravednosti, naglašavajući da je njihovo kraljevstvo nebesko i da će biti utješeni, nasititi se pravednosti, gledati Boga, i primiti veliku nagradu, što u prenesenom značenju znači da neznanje može voditi do duhovnog blagostanja i mira, za razliku od opterećenosti znanjem.
Čitajući Mateja svima nama empatičnim i dobronamjernim građanima Hrvatske prođe radost i sreća tijelom u saznanju na naša uvažena ministrica Zdravlja Hrstić stremi spram duhovnog blagostanja i mira. Naime, hrvatska javnost je ovih par dana osupnuta saznanjem da je psihijatar u Osječkom KBC-u zlostavljao pacijente, uglavnom djecu neprimjereno ih dirajući, drogirajući ih, tukući i tko zna što sve još. Samo ovo saznanje izaziva zgražanje sveopće građanske javnosti, a djelo je jeo složenije u svoj gadosti da se zataškava od 2019. godine kada su krenule prve prijave. Da je bilo i otkaza ugovora o radu za prijavitelja (isto liječnika) samo još više nagrđuje cijelu priču.
Hej, 6 godina saznanja o zlostavljanjima bolesnih!?
I onda ministrica zdravlja začuđeno objašnjava znatiželjnim novinarima, „da nije nište znala”. Nije, eto, naučila da se s novinarima ne isplati zajebavati. Iskopaše oni, dakle, e-meilove i papire da to baš i nije tako.
Na koncu lik je kriv (uz uvažavanje presumpcije nevinosti) i policija ga je ovih dana slančila i to tek kada „institucije” više nisu mogle skrivati odvratna zlodjela. Suučesnici ovog nedjela, oni koji su to uredno skrivali prethodnih 6 godina se i ne spominju. Na Hrvatskom selu postoji poslovica koja kaže da, „Onaj koji krade i onaj koju drži ljestve imaju istu krivnju”.
Ministrica se je „čudila” kada je ova priča izašla u javnost. Ministrice, sada izgleda da si i ti „držala lojtru” ma koliko tvrdila da, „ništa nisam znala”.
Što mislite koliko takvih i sličnih priča čumi dok mnogi plaču u nemoći u ladicama institucija koje, kada ih se satjera u kut, tvrde da, „ništa nisu znali”.
Ministar Piletić je satjeran u kut. Floskulu da, „neće razgovarati s ulicom” srušio je kao kulu od karata Ustavni sud i to jednoglasnom odlukom. Ta „ulica” na koju se je okomio ministar Piletić je najugroženija populacija hrvatskih građana – invalidi kojima je neophodna tuđa pomoć.
I da, ministar Piletić, umjesto da se pospe pepelom i nestane iz hrvatske javnosti, ubjeđuje istu tu javnost da, „invalidi nikada u Hrvatskoj nisu imali veću brigu i pomoć.”
Piletiću, Hrstićka, da li je „onaj” psihijatar u Osijeku dio te „pomoći”? Sram vas bilo.
Ova presuda Ustavnog suda definitivno je skinula plašt kojim je prekrivena empatija hrvatske vlasti nad najugroženijim dijelom hrvatskog stanovništva. Sve nekako do sada zašuškavala se sva nepravda države kroz inkluzivni dodatak pompozno uveden pred skoro dvije godine koji je ponudio mrvu nade teško bolesnim i invalidnim osobama da će uz to nešto sredstava lakše doći do nužnih lijekova i pomagala. Nada se je ubrzo rasplinula kroz beskrajna i beskonačna vještačenja čiji kraj i konačno rješenje sada već, vjerojatno i dvadeset tisuća invalida i bolesnika nisu dočekali. Državnu birokraciju, na državnu radost, pretekla je neumitna smrt koja je pretekla zakonske rokove od 15, 30 i 60 dana koje si je sama država zacrtala. Da li je ta „inkluzivna priča” samo jedan od predizbornih dimova ili, ako je donijeta u stvarnoj namjeri, još jedan tužan i težak primjer nesposobnosti i neodgovornosti. Zašto je donesen ovakav Zakon ako institucija koja ga treba provesti nema resursa ili sposobnosti da ga provede, a da ne spomenom novac koji je, kao i u mnogim drugim situacijama, ispario.
I vraćam se, onda, na početak, neznanje. Prvi saziv Sabora Republike Hrvatske bio je impresivan sabornicima redom vrhunskim intelektualcima i viđenim građanima čije su izrečene misli u Časnom Domu imale smisao i vrijednost. Usporedite ga s današnjim sazivom. Beskonačno vrijeđanje, nizovi bedastoća i zapovijeđeni, dirigirani nizovi bedastoća. Ništa bolje nisu ni famozne pressice ministara listom nekompotentnih ali poslušnih likova. Ustaše i partizani su već toliko deplasirani da ih nije vrijedno ni spominjati.
Pitaju se mnogi u Hrvatskoj, „zašto obrazovani znalci neće u politiku”? E, u hrvatskoj politici ne prolaze znalci, prolaze poslušnici.
I što onda naputiti svoju djecu? Manite se znanja, hodajte na stranačke skupove, smiješite se i aplaudirajte sigurno će vas netko zamijetiti.
