Autor: Marjan Gašljević
I ako se već dulje preispitujem oko nekih životnih tema ponukan rečenicom koju sam jutros čuo na nekom od programa skuhao sam lončinu kave promišljajući. „Do parlamentarnih izbora imamo točno još dvije godine ako se u međuvremenu ne dogodi rat pa onda izbore nećemo imati.” Zanimljivo. I gospođa Kosor reče: „Da je predsjednik Tuđman živ zgrozio bi se nad ovim dvostrukim konotacijama.”
Zanimljiva mi je i činjenica da su Banijski Hrvati, starosjedioci, nekoliko godina poslije povratka na svoja mahom spaljena ognjišta iz progonstva zazivali: „Vratite nam naše Srbe.” Naravno, svatko to može tumačiti na svoj način.
U Hrvatsku je u zadnje kratko vrijeme uselilo mnogo migranata iz različitih kutova Svijeta da bi, valjda, nadomjestilo manjak od gotovo milion i dvjesto tisuća građana Hrvatske koji iseliše. Zašto iz Hrvatske iseljavaju mahom mladi, obrazovani ljudi složeno je to pitanje na koje neće odgovoriti politika. Neće jer im to ne ide u korist.
Dolaskom mnogobrojnih stranaca, pored mnogih drugih pitanja, ipak pitanje svih pitanja je integracija. Kako integrirati sve te ljude koji dolaze u Hrvatsku bilo privremeno bilo na dulje vrijeme? Iskustvo integracije je složeno i često vrlo upitno.
Nedavno mi je pod ruke dopala knjiga Željka Baumana „Ljetopis Mučnorečki”. Iskreno i šokantno svjedočanstvo kulture ljudi, i iz današnje perspektive, koje je, očito, nemoguće integrirati. I što onda? Vrtjeti okrugle stolove svjesni da samo gubimo vrijeme nekima isplativo, nekima uzalud.
Lijepo zvuči i plan Vlade da „prizove Domovini” bar dio velike hrvatske dijaspore. Moja je krsna kuma, neposredno poslije mog krštenje davne 1955. otišla u Argentinu (ja sam, dakle, na svoju nesreću mali Hrvat pošto sam kršten nekoliko dana poslije rođenja). Otišla je, pisala bi, vratila se nikad nije, a gdje joj je posljednje počivalište ne znamo.
Argentina, Čile i druge Južnoameričke zemlje dom su u trećoj, četvrtoj generaciji mnogim Hrvatima. Većina od njih više i ne govori hrvatski jezik ali ih je lijepo vidjeti na smotrama kulture da još uvijek čuvaju neki dašak tradicije. Mnogi od njih odselili su iz Hrvatske trbuhom za kruhom ali mnogi su pobjegli da bi sačuvali živu glavu poslije Drugog rata.
Razgovarajući s prijateljima koji su imali priliku otići u te daleke zemlje posjetiti Zajednice Hrvata ne možemo i ne smijemo izbjeći činjenicu da su ti, mnogi, naši ljudi odgajani u duhu vremena kada su im obitelji pobjegli iz Hrvatske. Hrvatska, za njih, je danas Oz. Možda je baš za to, naš „Čarobnjak iz Oz-a” tako žustro zavezao u desno? Da li te naše sunarodnjake, ako se koji usudi vratiti u Hrvatsku, trebamo integrirati ili će oni, što nam se zna desiti i s drugima, integrirati nas?
Zanimljiv mi je jedan detalj iz vremena dok sam radio da je jedan potpuno beskoristan lik kroz sustav u javnom poduzeću intenzivno napredovao do najviših rukovodnih dužnosti. Lik nije imao nikakvih stručnih kompotencija osim što je pripadao jednoj u Ustavu pobrojanoj „nacionalnoj manjini”. Makar hrvatski Ustav nitko tko drži do sebe ne poštuje ipak kod većine „malih i običnih” postoji doza strahopoštovanja. Lik je, dakle, svaku svoju zamolbu za zaposlenje na višem (boljem) radnom mjestu započinjao s rečenicom; „Pozivam se na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.” Pa ti budi jack i odbij ga. Odmah za vrat skaču saborski zastupnici istih tih manjina koji, gle čuda, u svim varijantama drže vladajuću većinu zavrčući im ono nešto dolje.
Da li je priča o integraciji utopija? Mislim da jest. Bar negdje i kod nekoga. Eto, kažimo, ode svojevremeno naša seljačina (danas odlaze intelektualci) i eto ti njega za tri mjeseca na urlaub. Šareni šeširić, šarena kravata, šareno na kocke odijelo i nezaobilazni mercedes. Fuflja nešto na bavarski. Čovac se integrirao.
Dakle, prema iskustvenoj praksi, prije ćemo se mi integrirati nego svi drugi. Priznajem, osobno vučem blago udesno. Nisam se, eto, integrirao. Usput kazano integrirati i konvertirati su različiti pojmovi i ako se integrirati može uz malo truda i potrebe, a konvertirati tek iz bolesnog licemjerja kada se odričeš svog bitka.
U neka davna vremena ranih sedamdesetih iz Siska nas je svakodnevno vlakom u Zagreb u školu i studije putovalo bar tridesetak. Bili smo ekipa u ozbiljnim i manje ozbiljnim zgodama. Putovali smo uglavnom u onom famoznom šinobusu (motorcu). Za jedan Božić, 70 – 71., sestre V. donijele su mali bor i nekoliko kuglica. Bor smo okitili u tom „motorcu” zabavljajući se prigodnim božićnim pjesmama. Ekipa je, naravno, bila homogena po svim obilježjima tako da smo se družili i u župnom pastoralu za mlade. Među nama su bila i braća B, poslije poznati sisački svećenik i gimnazijski profesor. Poslije svega, u neko ovo vrijeme, „glavni” su im neki Nenad, Ljubiša, Branko… Može se, dakle, sve. I integrirati i konvertirati. Pitam se, pitam, u Koga znam ali komu vjerovati. Ono drugo za neki drugi tekst jer je, kako mi prijatelji govore, i ovakav predug.
