Autor: Marijan Jozić
Još nekoliko dana pa će početi proljeće. Kao što su nas glinski profesori Blašić i Stojković učili, dolazi dan koji se zove “ravnodnevnica”. Toga dana dan i noć traju jednako – po 12 sati. Tek toliko za početak priče.
Pošto su dani sve topliji, ja polako prelazim na novi režim. To u mom slučaju znači hodanje. Ne šetanje, jer mi to onda izgleda kao da sam jedan od onih starih glinskih penzionera koji po korzu idu s noge na nogu i samo blebeću o politici ili nogometu, kao da su to najvažnije stvari na svijetu. Međutim, zna se dogoditi da, baš kad sunce zaiskri kroz oblake, osjetim neko posebno veselje u zraku i pomislim kako je hodanje način da se zbližimo s prirodom, pa makar i sami sa svojim mislima.
Ja imam u blizini moje kuće jedno jezero. Do jezera mi je jedan kilometar hodanja. Krug oko jezera je tri kilometra i onda još jedan kilometar natrag do kuće. Tako se pobrinem da svaki dan odpješačim tih pet kilometara, ali ne kao glinski penzići nego onako strojevim korakom, bez stajanja. Na putu često sretnem istomišljenike koji, kao i ja, pješače. Da mi ne bude dosadno, ponekad započnem razgovor. Tako se hodajući malo i popričamo. Ima nekoliko kategorija ljudi.
Oni stariji (iznad 70 godina) odmah u priči počinju o bolestima i zdravstvenim poteškoćama. To mi je nekako “depri”, pa ne volim takve teme. U tom slučaju ih odmah pitam što su radili dok su radili i koje su struke. Cijela atmosfera se odmah promijeni jer se onda raspričaju o svojim poslovima. Ja se trudim da što manje pričam jer ne bih htio da im budem dosadan sa svojim pričama o avionima.
Posebna grupa su oni koji hodaju ili trče, a imaju slušalice pa slušaju muziku ili kakav podcast. S njima se ništa ne može započeti.
Drugi, malo mlađi i bez slušalica i telefona, vole pričati o putovanjima. Onda uvijek nađemo neku zajedničku temu pa se popričamo o kakvoj stranoj zemlji. Ponekad, kad vjetar donese miris svježe pokošene trave ili daleke kiše, razgovor spontano skrene na sjećanja iz djetinjstva i stare običaje, što svaki put razgali dušu.
Tu moju taktiku sam prošli tjedan isprobao i u vlaku.
Išao sam, naime, na dva velika sajma u dva poveća grada u Nizozemskoj. U tih četrdeset minuta može se izmijeniti dosta informacija s putnicima uz koje nađem mjesto u vlaku.
Moje veliko iznenađenje je da cijelo društvo u Nizozemskoj uopće nije naučeno razgovarati. Uđeš tako u vlak, a u vagonu su skoro sva mjesta zauzeta. Vlada velika tišina i svi putnici su zabavljeni svojim pametnim telefonima. Ta situacija je evidentna već na peronu prije ulaska u vlak. Svi samo prčkaju po telefonima i nikuda ne gledaju osim u ekran.
Kad se uđe u vlak i sjedne uz nekoga, onda se u početku nađe par sekundi da se započne razgovor.
U prvom redu, ta osoba mi se mora nekako dopasti da bih započeo razgovor. Ako mi se faca ne sviđa, onda nema razgovora. To je onaj “halo efekt”. Sljedeće je da osoba ne bulji u laptop ili telefon i da nema slušalice. Ima poneko da čita knjigu pa ga neću smetati.
Dakle, oni koji upadnu u vlak kao i ja, onako bez veze, moj su cilj da ih pitam kako su i kuda putuju. Na taj način je ipak nekako ljudskije zajedno putovati. Još nisam primijetio da sam tim ljudima dosadan pa ću ovu svoju aktivnost češće prakticirati.
Puno ljudi tako nešto ne bi ni pomislili da bi uradili. Njima mogu poručiti da ne znaju što gube. Svi ti razgovori, koliko god bili kratki, ipak uljepšaju život. A možda baš u tom malom razgovoru bude rođena neka nova ideja, osmijeh ili prijateljstvo, jer ljudi su ipak stvoreni za druženje – barem ponekad, kad se odluče podignuti pogled s ekrana i obratiti pažnju na svijet oko sebe.
