Autor: Marijan Jozić
Čitam na internetu da su u mojoj voljenoj Gimnaziji u Glini opet planirali da učenike treniraju u davanju prve pomoći. To je, izgleda, stara tradicija jer sam i ja davne 1974. godine u gimnaziji išao na tečaj prve pomoći pa sam stvarno naučio kako se daje prva pomoć ljudima u nevolji.
Meni je bilo dobro što sam bio na tom tečaju jer mi je to koristilo i kad sam išao na vozački ispit. Za to nije bilo potrebno ići ispočetka na tečaj, nego se moglo direktno na ispit kod doktora Šterka.
Evo da vam ispričam kako sam to znanje upotrijebio čak 40 godina kasnije. To je bilo negdje 2014. godine.
Naime, znanje stečeno na tečaju prve pomoći u gimnaziji pokazalo se neprocjenjivim i mnogo godina poslije. Sjećam se da sam tada bio mlad i pun entuzijazma, a instruktor je uvijek naglašavao važnost mirnoće u kriznim situacijama. Te vještine su mi ostale urezane u pamćenju pa sam ih automatski primijenio kad je zatrebalo. Bilo je to razdoblje kad se znanje prenosilo kroz praktične vježbe, a učitelji su nas motivirali da se uvijek spremno suočimo s nepredviđenim okolnostima.
Tako vam ja predsjedam jednim sastankom u firmi KLM. Za stolom sjedi 14 inženjera i mi raspravljamo o kupnji novog test-computera koji košta dva milijuna eura. Kad odjednom meni zazvoni mobitel. Pogledam ekran i vidim da je to moja golubica pa ga odmah isključim. Ali ona odmah opet zove. Ja je ponovo isključim, ali ona je uporna pa mi opet zvoni.
Sve si mislim da je stvarno nešto ozbiljno pa otvorim liniju. Kad ona počne vikati i plakati u isto vrijeme. Kaže da je pala sa stepenica i da je vjerojatno slomila nogu. Ja joj odmah kažem:
„Lezi tamo gdje si i ne miči se. Ja dolazim odmah.“
Prekinem ja tako sastanak, sjednem u auto i dojurim kući. Ona leži na podu pored stepenica i kaže da je boli noga i da ne može s njom ništa. Ja vidim da je vrag odnio šalu i da je stvarno ozbiljna stvar pa odem u garažu. Tamo uzmem ljepljivu traku i neku žičanu mrežu pa joj imobiliziram nogu ispod koljena i sve to spojim ljepljivom trakom onako preko njenih hlača.
Moja golubica je počela sumnjati u moje medicinske kvalitete pa malo po malo postaje ljuta. Međutim, ja je onako mrtav hladan dovučem u auto i odvezem u bolnicu. Tamo sam posudio invalidska kolica pa sam je s parkirališta dovezao u traumatologiju.
Tamo smo malo čekali dok dođe doktor.
Kad je doktor došao, pogledao je situaciju i rekao:
„Tko je to tako napravio?“
Moja golubica je sad bila ljuta pa je odmah pokazala prstom na mene.
Međutim doktor kaže:
„Odlično. Ovo je super napravljeno. Ja bih želio da tako nešto češće vidim kad dovezu pacijenta. Da li imate što protiv da pozovem moje kolege da to vide?“
I dođu tako još dva doktora. Pogledaju moje djelo, izvade svoje telefone i počnu slikati onako zamotanu nogu moje golubice.
Ja sav sretan, a ona već ne zna što da kaže. (To se njoj ne dogodi često.)
Još me pitaju imam li kakav medicinski trening da tako dobro znam to napraviti.
Kažem im:
„Ne, ja sam inženjer. Mi inženjeri to tako radimo!“
Sve u svemu, zbog mog treninga prve pomoći u gimnaziji u Glini, mojoj golubici su samo stavili gips i nisu je morali operirati jer se slomljena kost nije pomaknula. Da se kost pomaknula, onda bi je operirali pa stavljali kakvu klanfu i šarafe i tko zna što.
A tu nije kraj – u bolnici mi je gips-majstor ponudio da mu pomognem staviti gips mojoj golubici. Zar to nije fantastično? Ne samo da sam je spasio od operacije, nego sam još pomagao da stavimo gips. To mi ne bi vjerovali da nas doktor nije uslikao za uspomenu.
S jedne strane mi je malo žao što nisam studirao medicinu umjesto elektrotehnike. Radio bih s ljudima umjesto s avionima.
Eto, puno mi je značilo što sam u Gimnaziji u Glini bio na tečaju prve pomoći.
Kad-tad zatreba to znanje.
