U srijedu, 22. travnja 2026. (na Dan hrvatske knjige) u 18 sati, u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 1, bit će predstavljena zbirka priča “Kuća za lutke” autorice Tihane Petrac Matijević.
Uz autoricu, knjigu će predstaviti književnica Dragana Čubrilo Bila.
“Zakoračite s nama u Kuću za lutke. Ako se usudite. Ulaz slobodan. Izlaz – vidjet ćemo…”, poručuju iz NKČ Vlado Gotovac.
Tihana Petrac Matijević rođena je 1. ožujka 1977. godine u Sisku. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Tisak i Odnose s javnošću. Novinarsko iskustvo stekla je kao članica redakcije županijskog radija gdje je izvještavala o književnim aktualnostima i pisala kolumnu za radio portal.
Do sad je objavila roman „Identitet” i dvije slikovnice; „Šime zvani Mrak”, i „Jaaako dobra šalša (Recept za prijateljstvo)”. Piše prozu, poeziju, problemske slikovnice i priče za djecu. Objavljuje na različitim portalima i u književnim časopisima. Dobitnica je prve nagrade za kratku priču „Zlatko Tomičić” te višestruka finalistica natječaja za kratku priču „Ranko Marinković” te brojnih drugih. Njezin roman prvijenac „Identitet“ osvojio je dvije književne nagrade i preveden je na španjolski jezik. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
***
(…) Glas kolegice Irene iz ureda ne probija samo bubnjiće – probija zvučni zid! Danima prepričava sve detalje s ljetovanja, što su jeli, tko je kuhao, je l’ se pile prepeklo na dvjesto stupnjeva, je l’ strina s rozacejom išla na sunce, da od ujnine tetke bivšeg muža sestra ima varikozne vene, a nećak je baš nezgodno stao na ježa. Kako se to zgodno stane na ježa, pitala sam je peti dan i rekla joj da napokon ušuti. Koga briga za povijest kožnih bolesti tvoje bliže i dalje rodbine i što ste jeli!? Svi u uredu gledali su me preneraženo. Irena me gledala zabezeknuto, ali je barem ušutjela. I iako je svima laknulo, ja sam na kraju završila na razgovoru u Ljudskim resursima zbog ispada. A što je s Irenom, pitam ja. Njoj svašta ispada iz usta pa nikom ništa.
Kad sam došla kući, rekla sam Ivanu da jednostavno trebam tu brvnaru u Gorskom kotaru, ali je odmah počela petnaestominutna kuknjava o kreditu, o plaći koja kasni, gaćama kojih nema čistih i ručku koji nikako da završim jer gledam kuće na Googleu. Rekla sam mu: samo se žališ i kukaš. I ja se svakako osjećam, ali trudim se da ne ubijem u pojam svakoga u radijusu od tristo metara. Ko neka kratkodometna atomska bomba. Kad me netko pita kako sam, kažem dobro i odmah se isključim na dvije minute jer znam da oko mene baš nitko nije dobro i da mu je život teško sranje.
Svi su mi tako naporni. Ti nisi, doktore. Malen je krug takvih ljudi. Nije to čak ni krug, to je više kao točka. Točka koju zapravo činiš ti i ne znam… Nitko više? Bože, sad ćeš pomisliti da ti se uvaljujem i počet ćeš suptilno vrtjeti vjenčani prsten, ali ne moraš, stvarno. Ja samo volim doći k tebi, malo porazgovarati i čuditi se načinu na koji me gledaš dok me slušaš. Jer gledaš me kao da me čuješ! I onda ti platim i odem i sve pet. Čuješ li me zato što ti platim, je li u tome stvar? (…)
(Ulomak iz priče ‘Baš kao stara Lada s pokvarenim kočnicama‘)
