Autor: Marijan Jozić
Bio sam na vašaru u Amsterdamu.
Da, baš vašaru — jer je bilo svega i svačega.
Radi se o sajmu na kojem se okupilo nekoliko stotina firmi koje pokušavaju sebe predstaviti na najbolji mogući način, ne bi li ljudi poslali prijave za posao. I stvarno, moglo se vidjeti svega.
Primjerice, bio je štand ministarstva pravosuđa i sigurnosti. Oni su napravili repliku standardne zatvorske ćelije kakva postoji u nizozemskim zatvorima. Traže dosta zatvorskih čuvara pa na taj način promoviraju zanimanje.
Kao posjetitelj, mogao sam se prijaviti da me “zatvore” na četiri minute u takvu sobu. Naravno, prijavio sam se.
Sa mnom su zatvorili i dvije cure koje su također bile znatiželjne kako to izgleda. Dakle — ja i dvije zgodne Nizozemke, zaključani u ćeliji. U jednom trenutku su ugasili svjetlo i pustili program koji simulira atmosferu zatvora.
Saznali smo i par zanimljivih stvari: zatvorenik može imati televizor, ali ga mora plaćati 10 eura mjesečno — naravno, od zatvorske “plaće”, koja iznosi oko 1 euro po satu. Ako želi popiti Coca-Colu, platit će je 2 eura — opet od te iste zarade.
Nakon četiri minute bilo mi je dosta. Rekao sam da me puste van, usput sam tražio da me uslikaju za PS portal i nastavio hodati dalje. Zaključak: to nije posao za mene.
Malo kasnije, kod drugog štanda, vidim jednu od cura s kojom sam bio “zatvoren”. Stajala je s još tri prijateljice i nešto su razgovarale. Prepoznala me i mahnula.
Jedna od njenih prijateljica upitala ju je:
“Tko ti je to?”
Ja sam bez razmišljanja odgovorio:
“Ma, mi smo bili zajedno u zatvoru.”
Na njihovim licima se vidjelo iskreno iznenađenje. Srećom, moja “zatvorenica” brzo je objasnila o čemu se radi — prije nego što je situacija izmakla kontroli.



