Autor: Marijan Jozić
Prije mnogo godina postojala je zagrebačka komičarka Nela Eržišnik. U jednom svom skeču pričala je o nekom majstoru koji se pravio važan jer je vozio „Bem Ti W“. Naravno, aludirala je na BMW.
U ovoj priči, međutim, nije riječ o BMW-u nego o mom Mercedesu. Amerikanci Mercedes skraćeno zovu Merc. Na Balkanu je poznat kao „Mečka“, a Nizozemci ga često nazivaju Turkenbak, što bi se moglo prevesti kao „automobil koji vole Turci“. I zaista, mnogi turci ga kupuju upravo zbog njegove pouzdanosti. Turci često voze iz zapadne Europe preko cijelog Balkana do Turske pa ne žele riskirati da im automobil stane negdje usput.
Moj Mercedes C-klase s dvolitrenim motorom služi me vrlo dobro. Ponekad sretnem nekog Turčina koji bi ga odmah kupio kada čuje da ima originalni Mercedesov motor od dvije litre. Postoji i verzija s motorom od 1,8 litara, ali u nju je ugrađen Renaultov motor pa nije osobito popularna među njihovim kupcima.
No ova priča zapravo nije o automobilu nego o njegovom elektroničkom ključu.
Oba moja ključa prilično su istrošena. Razlog je jednostavan – moja golubica i mlađi sin često posuđuju automobil pa su tipke na ključevima nakon godina korištenja gotovo potpuno izlizane. Ponekad treba pritisnuti dugme tri ili četiri puta da bi se vrata otključala.
Odem tako do Mercedesova servisa i upitam koliko bi koštala zamjena ključa.
– Četiristo eura po ključu – odgovori majstor.
Moram priznati da mi se to učinilo pretjerano skupim za jedan obični ključ. Odlučio sam malo istražiti mogućnosti. Nakon kraćeg pretraživanja interneta pronašao sam kineskog proizvođača koji izrađuje plastična kućišta za automobilske ključeve. Naručio sam jedno za osam eura.
Moja golubica odmah me počela ismijavati. Nizozemci, naime, teško vjeruju da nešto jeftino može biti kvalitetno. Čak imaju i izreku:
„Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari.“
No ja, tvrdoglavi Hrvat, nisam odustajao.
Kinez je uredno poslao kućište, a kad sam se vratio iz Londona odlučio sam preseliti svu elektroniku iz starog, pohabanog ključa u novu kinesku plastiku. Posao sam obavio u svojoj maloj urarskoj radionici na tavanu.
Nakon sklapanja počeo sam pritiskati tipke. Lampica na ključu se palila, što je bio dobar znak. Budući da je već bilo jedanaest sati navečer, odlučio sam pravi test ostaviti za sljedeći dan.
I tada je netko pozvonio na vrata.
Moja golubica već je spavala pa sam se zapitao tko bi mogao zvoniti u tako kasni sat. Otvorim prozor, kad ono – susjeda preko puta.
Vraćala se s posla i primijetila da su vrata mog Mercedesa otključana, a prtljažnik širom otvoren.
Srećom da imam tako pažljivu susjedu. Upravo se spremala kiša i lako se moglo dogoditi da mi se prtljažnik do jutra napuni vodom.
Brzo sam sišao, zatvorio prtljažnik i zaključao automobil svojim „novim“ ključem. Istovremeno sam ga i testirao. Sve je radilo besprijekorno.
Međutim, kada sam se vratio u kuću, u hodniku me čekala moja golubica. U rukama je držala valjak za tijesto. Moram priznati da nije izgledala nimalo prijateljski raspoložena. Bojao sam se da me ne kresne tim valjkom po glavi.
Jedva sam joj uspio objasniti što se dogodilo. A kao što vjerojatno pogađate, prema njezinu mišljenju za sve su bile krive moje jeftine kineske kupovine. Ipak, činjenice su činjenice.
Umjesto 800 eura za dva nova Mercedesova ključa, potrošio sam samo osam eura (po ključu) za novo kućište i malo vlastitog vremena. A tih gotovo 800 eura uštede sada mogu iskoristiti za nešto mnogo važnije. Primjerice, za novu bundu mojoj golubici za sljedeću zimu.
