Autor: Aleksandar Olujić
1971. godine moja se obitelj doselila u Sisak i mene su upisali u osnovnu školu koja je nosila ime „22. lipnja 1941.“. Škola je bila smještena u staroj zgradi u „3. ulici“, tako naime Siščani zovu i uvijek su zvali Ulicu dr. Ante Starčevića, a odmah pokraj nje bila je zgrada nekadašnje Više pučke škole u kojoj je jedno vrijeme bila smještena i sisačka Gimnazija, ali u njoj se tada više nije održavala nastava. Iza zgrada bilo je prostrano dvorište prekriveno lešom i sitnim šljunkom, gdje se nalazilo rukometno igralište (na kojemu se za vrijeme velikog odmora „haklao“ rukomet) kao i košarkaško igralište. U dnu dvorišta nalazila se dvorana za tjelesni, tijekom zime grijana željeznom peći na drva, i jedna manja zgrada u kojoj smo imali tehnički.
Nekoliko godina kasnije škola se preselila u novoizgrađenu zgradu u „4. ulici“ (Ulica Franje Lovrića), a zgrade u 3. ulici srušene su i na tome je prostoru sagrađena robna kuća i parkiralište uz nju.
Još i danas se sjećam prvog susreta s novom školskom zgradom. Velike naše oči gledale su sjajne hodnike, divile se kabinetima, udisali smo mirise novih novcatih klupa, trčali po sportskoj dvorani, zavirivali u kuhinju, penjali se jednim stepeništem na kat a spuštali drugim…
Jedino, osim učenika i djelatnika, što je nova škola imala zajedničko sa starom bilo je ime: „22. lipnja 1941.“. Ovaj datum, koji je s ponosom kao ime nosila, pričao je o slavnom događaju iz povijesti, danu kada je grupa hrabrih ljudi formirala prvi partizanski odred u Jugoslaviji, a možda i u Europi i odlučila pružiti otpor njemačkom okupatoru. Doduše, u tadašnjoj državi ovaj događaj nije bio ni slavljen niti posebno obilježavan, ali u Sisku i okolici s ponosom se isticalo kako je baš ovdje rečeno glasno NE nadmoćnom neprijatelju koji je porobio cijelu Europu…, OK, gotovo cijelu. U Sisku je svako dijete znalo za Prvi sisački partizanski odred, njegovim pripadnicima dizali su se spomenici i po njima su nazivane ulice i škole. A, u šumi Brezovica, na mjestu gdje je osnovan odred, nakon II. svj. rata postavljena je spomen ploča, koju će 1981. zamijeniti impozantni spomenik, djelo akademskog kipara Želimira Janoša
Došle su 90-te i mnogo toga se promijenilo. Ali, jedno nije. Sisak je opet bio središte pokreta otpora. 50 godina poslije događaja po kojem je ime dobila moja nekadašnja škola, skoro na isti dan, 23. lipnja 1991., postrojavanjem na ORA-i u Sisku osnovana je prva dragovoljačka postrojba Hrvatske vojske, 57. samostalni bataljun pod zapovjedništvom Ante Bobetka, koji će poslije spajanjem sa 120. brigadom, MPOAD-om i vojnom policijom Sisak postati 57. brigada HV „Marijan Celjak“ Sisak. Ime je dobila po poginulom dozapovjedniku SAMB-a, Marijanu Celjaku. A, u neovisnoj Republici Hrvatskoj, na čijem je braniku stajala ova proslavljena brigada, 22. lipanj proglašen je Danom antifašističke borbe i postao je državni praznik. No, to se nekima baš i nije svidjelo. Po njihovom mišljenju, Brezovački partizanski odred imao je previše poveznica s omraženim komunistima i Jugoslavijom.
Kao i mnogim drugim školama i mojoj je školi 90-tih promijenjeno ime iz kojega je izbačena godina tako da se ona od tada zove OŠ 22. lipnja. Kažu da je to zato što se time istovremeno daje počast još jednom događaju koji se također zbio 22. lipnja ali 1593. godine. Naime, toga se dana odigrala čuvena bitka u kojoj je pod Siskom poražena turska vojska, još jedna velika sila koja je slomila zube na ovom gradu.
Ruku na srce, svi mi smo, kad bi netko pitao, uvijek govorili da idemo u „22. lipanj“, a nitko nije spominjao ’41., ali to se podrazumijevalo. No, izbacivanjem 1941. iz službenog naziva škole ova je naoko neznatna promjena, namjerno ili slučajno, ipak značila distanciranje od događaja iz 1941. godine.
Ponekad se provezem pokraj moje bivše škole i sjećanja navru. Valjda to tako ide pa s godinama postajemo sve sentimentalniji. Tko će ga znati!? Gledam neke „nove klince“ kako trčkaraju iz zgrade prema automobilima parkiranim na cesti ispred nje u kojima ih čekaju roditelji (mi smo za razliku od njih u školu i iz nje išli pješice). No, to nije nešto što u bilo kojem smislu predstavlja problem. Problem je što mi se čini kako je tih automobila pred školom iz godine u godinu sve manje i manje.
