Autor: Marijan Jozić
Kažu da ima svakakvih ljudi i da će neki učiniti svašta samo kako bi privukli pažnju. To je posebno vidljivo u zapadnom svijetu, gdje pojedinci iz čiste obijesti dolaze na najneobičnije ideje.
Većina ljudi ima sasvim obične kućne ljubimce. Netko drži psa, netko mačku, a poneki papagaja ili neku drugu pticu. Psi i mačke imaju određenu slobodu, dok ptice uglavnom život provedu u kavezu. No, postoje i oni kojima ni to nije dovoljno pa odluče držati zmiju, i to velikog pitona.
Moj pokojni bratić, Amerikanac koji je studirao književnost u Chicagu, imao je burmanskog pitona u stanu. Smatrao ga je kućnim ljubimcem, iako je riječ o divljoj životinji. Dogodilo se čak nekoliko puta da mu zmija pobjegne pa ju je morao tražiti po susjedstvu. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali susjedi kada bi čuli da se negdje u blizini slobodno kreće piton.
E da je moj susjed bio takva budala, ta zmija po mom susjedstvu ne bi dugo šetala.
Naravno, većina Amerikanaca nema takve ideje, ali uvijek postoji manji broj ljudi koji žele biti drugačiji pod svaku cijenu. Prije desetak godina na Floridi je postalo moderno držati burmanske pitone kao kućne ljubimce. Dok su bili mali, sve je izgledalo zanimljivo. Međutim, kada su narasli na nekoliko metara, vlasnici više nisu znali što će s njima. Umjesto da ih zbrinu na odgovoran način, mnogi su ih jednostavno pustili u prirodu – pa neka se snađu.
To se pokazalo kao velika pogreška.
Florida je prepuna močvara, a najpoznatiji je nacionalni park Everglades. Ondje žive američki aligatori i brojne druge životinje. Burmanski pitoni u takvom su se okolišu odlično snašli. Gotovo da nisu imali prirodnih neprijatelja pa su se počeli nekontrolirano razmnožavati.
S vremenom su počeli ozbiljno narušavati prirodnu ravnotežu.
A, Bože moj, i oni moraju nešto jesti. Počeli su tamaniti aligatore, ne one velike nego male koji još nisu narasli. Hrane se raznim životinjama, uključujući mlade aligatore, ptice i manje sisavce. Nerijetko zalutaju i u naseljena područja, gdje stradaju kućni ljubimci poput pasa i mačaka.
Zbog toga je Florida prije nekoliko godina pokrenula organizirani lov na invazivne pitone. Lovci za svakog pitona, mrtvog ili živog, od šerifa dobiju 50 dolara. Neki su od toga napravili sasvim pristojan posao.
A onda sam pročitao još jednu zanimljivu vijest.
Neki Talijan daje besplatnu pizzu svakome tko mu donese pitona. Pa Talijan nije budala. On pokloni pizzu vrijednu petnaest dolara, a onda pitona odnese šerifu i dobije pedeset. Dok drugi hodaju po močvarama i love zmije, on peče pizze i pritom dobro zarađuje. E, to se zove dobra poslovna ideja.
Pošto na Floridi ima strahovito puno pitona, do daljnjeg će se tu lova okretati. Svaka čast ovom pizzajolu što se tako dobro dosjetio.
Tko zna kakvih će se sve akcija ljudi još dosjetiti?
“Donesi pitona pa dobiješ besplatno pivo.”
“Donesi pitona pa ćemo ti besplatno oprati automobil.”
“Donesi pitona pa dobiješ besplatno šišanje.”
Možda bih i ja mogao pokrenuti svoju akciju:
“Donesi mi pitona pa ću ti pokloniti svoju najnoviju knjigu.”
Dok god šerif plaća pedeset dolara za svakog pitona, bit će ljudi koji će pronaći zanimljiv način da od toga naprave posao.
