Kad čovjek čuje riječ “brisoguz”, odmah mu na pamet padne WC. Meni, međutim, pada na pamet automobil – i to onaj čiji je gepek krcat njemačkim WC papirom, kuhinjskim papirnatim ručnicima i tko zna kakvim još stvarima koje moja golubica smatra “neophodnima”. Jer, ako pitate nju, najveća ušteda nastaje kad kupiš najviše. A ja… ja sam samo vozač u toj operaciji. Evo da počnem iz početka.
Bilo je to jedno posebno vrijeme kada se u Trst išlo kao na hodočašće – ali ne zbog katedrale, nego zbog špeceraja i jeftinijih traperica. U mom sokaku u Glini živjela je gospođa Kljajić, prava pionirka lokalnog poduzetništva. Njene “radne rute” vodile su ravno do Trsta, a povratak je uvijek bio s punim torbama i praznim novčanikom – ali ne za dugo. Kod kuće bi sve to pretvorila u uredno složen mini-bazaar, gdje se uvijek našlo kupaca za traperice , majice, deterdžent, kavu i poneki “originalni” parfem.
Kasnije je otišla i korak dalje – do Istanbula. I to ne bilo kako, nego pravim Orient Expressom, vlakom iz legendi, s drvenim kupeima, mesinganim ručkama i konobarima u bijelim rukavicama. To baš i nije “iza ugla” – i do danas mi nije jasno kako joj se isplatilo voziti toliko daleko da bi prodavala robu po našoj maloj Glini. Ali eto, kad čovjek ima nos za zaradu, granice i kilometri nisu prepreka. Eto svašta se čovjek dosjeti da zaradi koji filir.
Moja golubica, pak, ima neku svoju rodbinu u Belgiji. Od njih je čula da i oni imaju svoj mali “trstovski model” – samo što oni ne idu na jug, nego na istok, u Njemačku, i to po kozmetiku. Kažu – puno je jeftinije nego kod kuće. Nema tu preprodaje, sve ide za osobnu upotrebu, ali princip je isti: malo putovanja, malo uštede, malo zadovoljstva.
A Belgijanci, zanimljivo, nemaju onaj sustav povrata plastičnih boca. Oni ih jednostavno bacaju u kontejnere, kao što smo mi Nizozemci radili sve do prije dvije godine. Onda su se naši zeleni političari dosjetili pa su stavili su kauciju na plastične boce od 10 centi po komadu. Plan: 80% boca vratiti u sustav. Rezultat: ljudi su počeli skupljati boce kao da su zlatne poluge.
Belgijanci koji žive blizu granice brzo su shvatili računicu – boce ne bacaju, nego ih lijepo voze preko granice i vraćaju u Nizozemskoj. Nije to velika zarada, ali se hvati desetak eura svakih par tjedana?
Tu moja golubica ulazi na scenu. Naoružana Googleom, izradila je usporednu tablicu cijena svega što kod nas redovito kupujemo: od benzina, šampona i praška za rublje, do WC papira, kuhinjskih papirnatih ručnika itd. Zaključak je bio jasan – vrijedi nam otići u “šoping” preko granice.
Tako smo jučer, vođeni tom “znanstveno obrađenom” listom, sjeli u auto i krenuli put Njemačke. Pun rezervoar (20 centi jeftiniji nego kod nas), gepek pun papira, sapuna i šampona – a usput sam otkrio i jednu malu tajnu. Da sam otišao samo 5 kilometara dalje od prve benzinske crpke, uštedio bih još dodatnih 10 centi po litri. No, tu informaciju čuvam za idući put.
Granica? E, to je posebna priča. Ako prođeš običnim seoskim prijelazom, nema ni table, ni carinika – a ljudi govore i njemački i nizozemski, pa nisi siguran na kojem si kontinentu, a kamoli u kojoj državi.
I da, ima još jedan razlog za odlazak u Njemačku – pekare. Te male seoske pekare, gdje kruh miriši preko ceste, a peciva sa šunkom i sirom gledaju te iz izloga kao da znaju tvoje slabe točke. Dodaj na to komad Schwarzwald torte i eto ti problema s doktorom Strižakom, koji mi već godinama govori da smanjim porcije. Ali što mogu, kad je volja jaka, a tijelo slabo. Kad ga drugi put vidim, pitat ću ga ima li kakvu tabletu da je popijem prije prelaska njemacke granice – ne zbog bolesti, nego zbog peciva i torte.
Na kraju dana, golubica je bila zadovoljna. Auto pun, frižider pun, a novčanik – pa, i dalje relativno pun. Ona to zove “ušteda”, a njena deviza glasi:
“Što više kupimo – veća je ušteda.”
By Marijan Jozić
