Autor: Marijan Jozić
U petak slavim sedamdeseti rođendan. Kad to izgovorim naglas, zvuči jednostavno. Prirodno. Gotovo uobičajeno. Ali zapravo – to je povijesni luksuz.
Prije desetak tisuća godina, u kamenom dobu, prosječni životni vijek iznosio je između 25 i 30 godina. Velik dio djece nije doživio petu godinu života, a i oni koji su preživjeli djetinjstvo rijetko su prelazili četrdesetu. Smrt je bila stalni suputnik, a infekcije, ozljede i glad svakodnevica.
Ako se pomaknemo u 18. stoljeće, očekivani životni vijek u Europi kretao se oko 33 do 40 godina, ovisno o regiji. Dakle, u gotovo deset tisuća godina čovječanstvo je produžilo prosjek života za svega desetak godina. I to u svijetu bez industrije, bez pesticida, bez “kemije” – u svijetu koji danas često romantiziramo kao zdraviji i prirodniji. Priroda sama po sebi, pokazuje povijest, nije jamčila dug život.
A onda se, u posljednjih stotinjak do sto pedeset godina, dogodila prava revolucija.
Početkom 20. stoljeća globalni prosjek životnog vijeka bio je oko 31 godinu. Danas je svjetski prosjek iznad 72 godine, a u razvijenim zemljama prelazi 80. To nije evolucija. To je civilizacijski skok.
Ne jedna velika promjena, nego stotine malih i velikih koraka. Uvođenje kanalizacijskih i vodovodnih sustava. Sustavno cijepljenje. Otkriće antibiotika sredinom 20. stoljeća. Sigurnija kirurgija. Anestezija. Higijenski standardi. Organizirano javno zdravstvo. Sve su to bile kockice jednog mozaika koji je postupno, ali nepovratno, mijenjao svijet. Danas više od polovice ljudi u razvijenim zemljama doživi sedamdesetu godinu, a velik broj i osamdesetu.
To nije slučajnost. To nije genetika. To nije sreća.
To je medicina.
Doktor Strižak i njegovi kolege prvi bi potvrdili da je tek u posljednjih 100 do 150 godina došlo do dramatičnog pomaka. Nije se promijenila samo jedna terapija ili jedan zahvat – promijenio se cijeli sustav. Znanje je postalo dostupno, postupci su standardizirani, dijagnostika precizna, terapije učinkovite, a operacije sigurnije nego ikada prije u povijesti. Zato skidam kapu svim medicinarima. Ne samo liječnicima, nego i medicinskim sestrama, tehničarima, laborantima, istraživačima – svima koji su dio tog lanca. Da vas i vaših kolega nije bilo posljednjih 150 godina, vrlo je moguće da ovaj petak ja ne bih imao što slaviti.
No napredak nije došao samo iz operacijskih sala i laboratorija. Razvoj tehnologije omogućio je brži prijenos znanja nego ikada prije. Informacije danas putuju u sekundama. Znanstveni rad objavljen u jednom dijelu svijeta istoga dana čitaju stručnjaci na drugom kraju planeta. Digitalne baze podataka, globalna suradnja i komunikacijske mreže ubrzale su širenje znanstvenih dostignuća i njihovu primjenu u praksi. Bolesti koje su nekada bile smrtna presuda – upale pluća, infekcije, komplikacije pri porodu – danas su u velikom broju slučajeva izlječive ili barem kontrolirane. Svjedočimo inovacijama: brza i precizna dijagnostika, minimalno invazivni zahvati, personalizirane terapije, genetska istraživanja. Naši preci o tome nisu mogli ni sanjati.
Zato moj sedamdeseti rođendan nije samo osobni jubilej. On je dokaz koliko je društvo napredovalo. Koliko su generacije prije nas ulagale u znanost, zdravstvo i obrazovanje. Koliko su ljudi radili, istraživali i riskirali – često bez slave i priznanja – da bi nama danas život bio duži, sigurniji i kvalitetniji.
U svijetu nas je danas više od osam milijardi. Netko će reći – previše. Ja kažem – nikada u povijesti čovjek nije imao veću šansu doživjeti starost nego danas, u 2026. godini. Svaki dodatni dan koji živimo nije samo biološka činjenica. On je rezultat znanja. Sustava. Odluka. Hrabrosti da se ulaže u znanost čak i onda kada rezultati nisu vidljivi odmah.
Moje sedamdeset godina nisu samo broj. One su dokaz da su antibiotici djelovali. Da je kirurgija napredovala. Da je netko prije pedeset ili sto godina uložio u istraživanje čije plodove ja danas živim. Zato osjećam duboku zahvalnost.
Jer moj rođendan nije samo moj. On je rezultat rada bezbrojnih ljudi koje nikada neću upoznati. Mojih sedamdeset godina nisu samo moje. One su trijumf civilizacije.
