Autor: Marijan Jozić
U mom pametnom telefonu imam aplikaciju pedometar. Riječ dolazi od latinskog pedis – noga. Dakle, da odmah razjasnimo stvar: aplikacija broji korake. Ne pedere, ne pedofile – nego korake. Danas čovjek mora sve precizno objasniti.
Već više od godinu dana imam cilj: minimalno 5000 koraka dnevno. Kod mene je to otprilike 3,5 kilometra. Kad je lijepo vrijeme, bude i znatno više. Ako idem na izložbe ili sajmove, bez problema prehodam deset kilometara dnevno.
Prošle godine aplikacija je sve uredno zbrojila i pretvorila u kilometre. Ispalo je da sam pješice prešao oko 1500 kilometara. Kad sam to vidio, bio sam iskreno zadovoljan. Lijep je osjećaj kad ti tehnologija potvrdi da se ipak krećeš više nego što misliš.
Doktor Strižak bi sigurno potvrdio – hodanje je zdravo. Što si stariji, to je važnije da se čovjek kreće. Mišići se moraju održavati. A za to treba volja. Najlakše je sjesti, otvoriti pivo i naručiti pizzu. Puno je teže obuti cipele, prijeći deset kilometara i piti vodu. Ali sada dolazi problem.
Zima.
Ovdje u Nizozemskoj sve je ravno, a veliki dio zemlje nalazi se ispod razine mora. Kad preko zime zapuše vjetar sa sjevera, preko Sjevernog ledenog mora, probija se kroz kaput ravno do kostiju. Temperatura je možda –1 °C, ali uz vjetar imaš osjećaj da je –10. To je onaj poznati wind chill efekt. Službeno nije strašno hladno, ali tijelo zna istinu.
Pokušao sam hodati po dnevnom boravku, oko stola. Krenem ja ozbiljno brojati korake, a moja golubica počne pjevati:
“Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe…”
Ili onu drugu:
“Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave…”
Od toga, naravno, nije bilo ništa. Hodanje oko stola nema tu psihološku težinu. Osjećaš se kao da varaš sam sebe. I onda mi sine ideja.
Amerikanci su davno izmislili “Mall Walk”.
U Sjedinjenim Državama to je sasvim normalna stvar. Stariji ljudi dolaze u shopping centre sat vremena prije otvaranja trgovina. Centar je topao, pod je ravan, nema leda ni blata, rizik od pada je minimalan. Susretnu poznanike, prohodaju nekoliko krugova, razmijene koju riječ i odu kući zadovoljni.
Nešto poput Avenue Mall Zagreb ili Arena Centar Zagreb, samo u američkoj verziji.
Rekoh – zašto ne bih i ja?
U blizini imam veliki trgovački centar. Ujutro nema gužve. Toplo je. Svijetlo. Pod je savršeno ravan. Nema vjetra koji dolazi sa Sjevernog pola i probija do kostiju. Mogu mirno napraviti svojih 5000 koraka. Često se usput nakupi još 3000 – od parkirališta do ulaza, pa do kontejnera za papir, pa u trgovinu po Vegetu.
“Mall Walk” u Nizozemskoj još nije popularan, pa nemam konkurenciju. Hodam kao pionir nove discipline. I tako sam riješio zimsku dilemu i pobjedio vjetar sa Artika.
Još mjesec dana pa će doći toplije vrijeme. Vjetar će oslabjeti, sunce će se vratiti, a ja ću opet na otvoreno. Ali do tada – hodam pod krovom.
Jer godine idu. Mišići traže svoje. A između piva i deset kilometara – ipak biram deset kilometara.
